Ako vam je promaklo, ovih dana bi Sabor trebao donijeti novi zakon o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata. Savjetovanje o tom zakonu je prošlo svoju proceduru i on se trenutno nalazi korak pred donošenjem. Saborska većina (HDZ i SDSS) podržavaju zakon, a gotovo sigurno će ga podržati i SDP, jer su ga oni htjeli donijeti još prije 6 godina. Ali nisu uspjeli jer je bilo dosta otpora (hint: Šator).
Savjetovanje i nacrt zakona možete pogledati na ovoj poveznici.

Naravno, sad bi se logično trebalo zapitati: zar nije rat završio prije 26 godina i nije li u tih 26 godina donesen već neki zakon o pravima civilnih žrtava rata. Naravno da jest, taj zakon se zove Zakon o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata i puni tekst možete pročitati ovdje. Donesen je još 1992. godine, mijenjan je i nadopunjavan, te brisan oko 12 puta.

Pa ako takav zakon postoji, čemu donositi novi? Pitanje je logično. Zato idemo probati proanalizirati zakone i pogledati što se nalazi u starom zakonu, a što se donosi u novom.

Usporedba prava i beneficija koja donosi novi Zakon u odnosu na stari Zakon

Zakon koji je trenutno na snazi nije samo za civilne žrtve i nije samo za Domovinski rat. Odnosio se na vojne i civilne žrtve rata, a prava su ostvarivale i žrtve iz 2. svjetskog rata i Domovinskog rata. Osim civila ovaj zakon pokriva i pripadnike vojske NDH koji do tada nisu imali nikakva prava, ali i partizane, koji su već imali prava. Također, pokriveni su i mirnodopski vojni invalidi. Ali za potrebe ovog teksta, ja ću se fokusirati samo na civilne žrtve rata.

Stari Zakon je imao puno manje prava nego što ih daje novi Zakon o civilnim žrtvama Domovinskog rata. Logično, novi zakon je povoljniji za sve koji bi mogli potpasti pod kategoriju civilnih žrtava i njihovih obitelji.

Stari Zakon	Novi Zakon
Osobna invalidnina	Osobna invalidnina
Dodatak za njegu i pomoć druge osobe	Dodatak za njegu i pomoć druge osobe
Ortopedski dodatak	Ortopedski dodatak
Posebni dodatak	Posebni dodatak
Kupališno i klimatsko liječenje
Obiteljska invalidnina	Obiteljska invalidnina
	Povećana obiteljska invalidnina
	Uvećana obiteljska invalidnina
	Obiteljska invalidnina nakon smrti civilnog invalida iz Domovinskog rata I.-IV. skupine
	Novčana naknada u iznosu obiteljske invalidnine, povećane i uvećane obiteljske invalidnine
Pravo na dodatak za pripomoć u kući	Dodatak za pripomoć u kući
Besplatni udžbenici	Pravo na besplatne udžbenike
Stipendija	Pravo na stipendiju
Prednost u smještaju u domove (i đačke i umirovljeničke)	a) prednost pri smještaju u učeničke, odnosno studentske domove; b) prednost pri smještaju u ustanove socijalne skrbi
Prednost pri zapošljavanju	Pravo na prednost pri zapošljavanju i popunjavanju radnog mjesta
Oslobađanje naknade za prenamjenu zemljišta	Oslobađanje plaćanja naknade za prenamjenu poljoprivrednog zemljišta
Pravo na troškove prijevoza i pogreba	Pravo na troškove prijevoza i ukopa posmrtnih ostataka
Profesionalna rehabilitacija	Profesionalna rehabilitacija
Pomoć u troškovima liječenja i nabavi ortopedskih pomagala
Beneficirani radni staž	Posebni staž
	Pravo na korištenje veteranskih centara
	Oslobođenje od plaćanja sudskih, upravnih i javnobilježničkih pristojbi
	Novčana naknada za civilne stradalnike iz Domovinskog rata
	Pravo na jednokratnu novčanu pomoć
	Pravo na naknadu troška prilagodbe osobnog automobila

Usporedbom starog i novog zakona odmah se vidi da su prava proširena, a u nekim slučajevima i uvećana u odnosu na stari zakon. Za više informacija o prijedlogu novog zakona pogledajte dokument koji je Vlada RH uputila u saborsku proceduru i na izglasavanje:

Postoje različite procjene koliko će ljudi biti obuhvaćeno novim zakonom i koliko će njih, i u kojem iznosu, ostvariti svoja prava. Sudeći po članku u Večernjem listu radi se o 9 000 ljudi koji bi mogli dobijati naknade i mirovine u iznosu do 3 800 kuna. Jednostavnom matematikom, ako uzmemo iznos od 3 000 kuna kao fiksan, dolazimo do iznosa od 27 milijuna kuna mjesečno ili oko 320 milijuna kuna na godišnjoj razini. Međutim, članak u Večernjem listu je čisto nagađanje budući da se točan broj civilnih žrtava ne zna, a budući da je svaki slučaj poseban, nije moguće ni znati točne iznose. Čak ni približne.

Tko je civilna žrtva Domovinskog rata?

Oba zakona donose svoje definicije civilne žrtve Domovinskog rata. Definicije su vrlo slične, međutim novi Zakon uvodi neke novine koje nisu postojale u starom Zakonu.

Stari zakon	Novi zakon
U starom zakonu nije bilo ove definicije	Članak 8. Civilni stradalnici iz Domovinskog rata u smislu ovoga Zakona su civilni invalidi iz Domovinskog rata i civilne osobe poginule, umrle ili nestale u Domovinskom ratu temeljem čijeg stradavanja članovi njihovih obitelji ostvaruju prava prema ovom Zakonu.
Članak 8. Civilni invalid rata (u daljnjem tekstu: civilni invalid) je osoba kojoj je organizam oštećen za najmanje 20% zbog rane, povrede ili ozljede koju je dobila:	Članak 9. (1)Civilni invalid iz Domovinskog rata je osoba kojoj  je organizam oštećen za najmanje 20% zbog rane  ili ozljede koju je dobila:
1. zlostavljanjem, odnosno lišenjem slobode od strane terorista ili pripadnika Jugoslavenske narodne armije od 17. kolovoza 1990;	a)Uslijed zatočenja u logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu od strane  pripadnika, pomagača, suradnika neprijateljskih vojnih i paravojnih formacija u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. godine, odnosno drugih događaja lišenja slobode u svezi s okolnostima iz Domovinskog rata
2. u svezi s ratnim događajima (bombardiranje, eksplozija ratnog materijala, zalutali metak i sl.);	b)u vezi s ratnim događajima (uslijed  korištenja sredstava i metoda kojima se izvode ratne operacije  kao što su bombardiranje, eksplozija minsko-eksplozivnih sredstava, zalutali metak i sl.)  u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. godine
3. od eksplozije zaostalog ratnog materijala nakon završetka ratnih operacija;	c) od eksplozije minsko-eksplozivnih sredstava zaostalih nakon završetka ratnih operacija ili d)uslijed eksplozije minsko-eksplozivnih sredstava ili uporabe vatrenog oružja,  u razdoblju od  17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. godine, izvan ratnih operacija, ali u svezi s okolnostima iz Domovinskog rata.
4. u svezi s diverzantskim, odnosno terorističkim akcijama kojima se ugrožava sigurnost ili ustavni poredak Republike Hrvatske;	Izbačeno
5. zlostavljanjem odnosno lišenjem slobode od strane okupatora ili njegovih pomagača za vrijeme drugog svjetskog rata.	Nema ga u novom zakonu jer se odnosi na stradalnike u 2. svjetskom ratu
Civilni invalid je i osoba kojoj je organizam oštećen za najmanje 60% zbog bolesti a bolest je, pogoršanje bolesti, odnosno pojava bolesti neposredna posljedica zlostavljanja odnosno lišenja slobode od strane terorista ili pripadnika Jugoslavenske narodne armije od 17. kolovoza 1990.	(2)Civilni invalid iz Domovinskog rata je i osoba kojoj je  organizam oštećen najmanje 60% zbog bolesti, a bolest je, pogoršanje bolesti, odnosno pojava bolesti neposredna posljedica zatočenja u logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu od strane  pripadnika, pomagača, suradnika neprijateljskih vojnih i paravojnih formacija u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. godine, odnosno drugih događaja lišenja slobode u svezi s okolnostima iz Domovinskog rata.
Civilni invalid koji po osnovi bolesti stekne i koristi prava po ovom Zakonu najmanje pet godina zadržava svojstvo civilnog invalida ako mu se oštećenje organizma smanji ispod 60%, ali ne niže od 20%.	3)Civilni invalid  iz Domovinskog rata koji po osnovi bolesti stekne i koristi prava po ovom Zakonu ili ranijim propisima najmanje pet godina zadržava status civilnog invalida iz Domovinskog rata ako mu se oštećenje organizma smanji ispod 60%, ali ne niže od 20%.

Dio koji sam obilježio crvenom bojom je novost. Do sada su samo oni koji su bili zatočeni od strane srpskih i jugoslavenskih postrojbi mogli dobiti status civilnih žrtava i tako ostvariti neka prava. S ovom definicijom, status civilne žrtve dobijaju i oni koje su zatočili pripadnici MUP-a RH i pripadnici HV-a. Takva definicija je vrlo široka. Može li se dogoditi da suradnik i pomagač neprijateljskih snaga stekne status civilne žrtve Domovinskog rata? Novi zakon je napravio i neke prepreke kako bi to spriječio.

Tko (ne)može imati status civilne žrtve?

Po članku 2. pravo mogu ostvariti državljani RH, ali i strani državljani koji su imali prebivalište ili boravište na teritoriju RH u vrijeme stradavanja i ako od države, čiji su državljani, ne ostvaruju nikakva prava kao civilne žrtve rata. Naravno, najveći broj onih koji stječu prava su izbjegli Srbi, ali mogu ih dobiti državljani Srbije i nekih drugih država. U starom zakonu je to bilo moguće, ali samo ako je postojao reciprocitet, tj. ako je i ta druga imala ista pravila za državljane RH. Ovdje se postavlja logično pitanje: kako će institucije RH provjeriti zadovoljava li podnositelj zahtjeva uvjete za dobivanje statusa civilne žrtve Domovinskog rata? Logično je pretpostaviti da bi institucije drugih država trebale izaći u susret i dati točnu dokumentaciju o statusu onoga tko podnosi zahtjev. Kako bi to u praksi izgledalo? Je li moguće da bi ti podaci bili točni?

Osim odredbi tko može imati status civilne žrtve, postoje i odredbe tko ne može imati status civilne žrtve rata. Radi se o “osobama koje su, u Domovinskom ratu, oštećenje organizma dobile kao pripadnici, pomagači ili suradnici neprijateljskih vojnih i paravojnih formacija, odnosno koje su osuđene pravomoćnom sudskom presudom zbog sudjelovanja u neprijateljskim vojnim i paravojnim formacijama ili zbog ugrožavanja ustavnog poretka i sigurnosti Republike Hrvatske, kao i članovi njihovih obitelji.“ Slična formulacija se nalazi i u novom zakonu, s time što su u njemu navedeni i članci Kaznenog zakona. Navedeni su i članovi njihovih obitelji, po starome zakonu, a po novome je taj dio malo promijenjen pa se navodi:” …kao ni članovi njihovih obitelji temeljem njihova stradavanja” što nije jasno. Npr. po starom zakonu je jasno da žena koja je ranjena u Domovinskom ratu kao civil, a bila je supruga pripadnika srpskih snaga, ne može imati prava temeljem svojeg stradavanja. U novome je formulacija čudno složena pa nije jasno temeljem čijeg stradavanja ta žena ne bi imala prava civilne žrtve? Je li to temeljem njenog stradavanja ili suprugovog? Logično bi bilo da se to odnosi na njeno stradavanje, kao što je bilo i u starom zakonu. Doduše, takva formulacija i takvo ukidanje prava je diskriminatorno i logično je upitati se čemu je ta žena kriva i zašto ne bi imala prava civilne žrtve? Pa nije ona ratovala protiv Hrvatske već je to radio njezin muž, zar ne? Naravno, jasno je da ako se ta odredba ukine da se eventualnom mirovinom te žene ili bilo kakvom naknadom služi i njen suprug. I tako dolazimo do još jednog apsurda u nizu apsurda u Hrvatskoj, da Hrvatska, tj. njeni porezni obveznici daju novčane naknade onima koji su ratovali protiv nje i njihovim obiteljima i to na temelju njihovog stradavanja u ratu.

Trenutno postoje zaštitni mehanizmi, ali je pitanje hoće li oni izdržati ustavne tužbe ili nešto slično i hoće li izdržati političke pritiske koji će se vršiti i na ovu, ali i na buduće vlade RH, pogotovo od strane članova SDSS-a.

Kako se stječe status civilne žrtve Domovinskog rata?

Članak 72. starog zakona kaže da se dokazi je li netko ranjen ili poginuo pod okolnostima koje mu mogu osigurati status civilnog invalida rata ili člana obitelji poginulog, utvrđuju samo pisanim dokaznim sredstvima. Ako je civil ranjen tijekom borbenih djelovanja, ured državne uprave u županijama mu izdaje potvrdu koja se opet izdaje na temelju medicinske dokumentacije i slično. Problem bi nastao ako medicinske dokumentacije nije bilo jer je civil zarobljen i zlostavljan u srpskom logoru.

Novi zakon ima skoro iste procedure za utvrđivanje statusa. Pisani dokazi, dokumentacija i slično, ali je dodano još nekoliko stvari. Prva je uvođenje Evidencije civilnih stradalnika Domovinskog rata. Ona neće biti javna, a način vođenja, pristup i sve ostalo u vezi Evidencije će se odrediti Pravilnikom (druga stvar) koji će donijeti ministar branitelja. I treća stvar je donošenje Pravilnika koji će regulirati prava i ostvarivanje prava civilnih stradalnika Domovinskog rata.

Ima li što sporno?

Prva stvar koja upada u oči dok se čita nacrt zakona nije tako očigledna, ali zvoni negdje u podsvijesti. To je pitanje: tko će to sve platiti? Odštetu i sva prava civilnim žrtvama, bez obzira je li ta žrtva stradala na hrvatskoj ili srpskoj ili bosanskoj ili nekoj četvrtoj strani, plaća Republika Hrvatska, tj. njeni porezni obveznici. Da se razumijemo, nisu to neki veliki iznosi, ali stvar je u tome da sve plaća ona država koja je zapravo bila napadnuta u ratu i kojoj je rat nametnut. Jugoslavenska strana ne plaća ništa, srpska još i manje. Sve se financira iz državnog proračuna Republike Hrvatske. Pitanje odštete nigdje nije navedeno, pa će tako Hrvatska i njeni porezni obveznici plaćati odštetu državljanima Srbije i drugih država. To je apsurdno.

Druga stvar koja je sporna je status civilne žrtve. Za stradalnike na Hrvatskoj strani znamo da su bili civili. I da nisu surađivali niti pomagali neprijatelja. Međutim za one koji su bili na suprotnoj strani, pa čak i za one Srbe koji su bili na neokupiranom teritoriju, ne možemo to sa sigurnošću tvrditi. 1991. godine mnogi Srbi su bili sumnjivi i hapšeni su ili zatvarani pod sumnjom za suradnju s neprijateljem. Vrlo često su razmjenjivani za zarobljene Hrvate, a njihova krivnja, ako je i postojala, nikad nije bila dokazana. Vrlo lako se može dogoditi da će Hrvatska plaćati odštetu nekome tko je surađivao s neprijateljem, ali za to neće imati dokaze. Pravedno? Naravno da nije, ali će se događati. Vjerojatno se već sada događa.

Pitanje državljana drugih država je također sporno. Možemo samo pretpostavljati kakve manipulacije i krivotvorine će se događati. A da će se događati u to nimalo ne treba sumnjati. Ako smo u slučaju hrvatskih branitelja imali dokazane lažne branitelje i manipulacije s liječničkim nalazima i okolnostima stradavanja (Dijagnoza 1 i Dijagnoza 2) možemo tek pretpostaviti što će se dogoditi s državljanima drugih država i njihovim institucijama.

Sporno je i to što u Hrvatskoj ne postoji “Registar agresora”, tj. popis svih onih koji su bili pripadnici vojske tzv. “Republike Srpske Krajine”. Vjerojatno za neke ljude, po arhivima raznih službi, postoje podaci o suradnji s neprijateljem, ali sveobuhvatan popis mi nemamo. Ne možemo ga ni imati, jer svi ti ljudi, tj. velika većina njih su abolirani. Osim onih koji su počinili ratni zločin. Zato bi bilo logično da se u postupku utvrđivanja statusa civilne žrtve uključe i hrvatske obavještajne službe, SOA i VSOA.

Što bi moglo biti sporno?

Već sada, u saborskoj raspravi, ali i u e-savjetovanju, vidjelo se da postoje inicijative da se u novom zakonu neke stvari maknu. Npr., dokazivanje statusa papirima i ispravama. U svojem izlaganju u Saboru, zastupnica SDSS-a Dragana Jeckov je to otvoreno rekla. Kako će civilna žrtva, stradala u Donjem Lapcu, dokazati da je uopće stradala? Nema nikakvu dokumentaciju, nema okolnosti stradavanja…Dragana predlaže da se u takvim slučajevima dopusti svjedočenje i da se u obzir uzmu svjedoci koji će svjedočiti da su se stvari odigrale baš onako kako podnositelj zahtjeva kaže. Dva svjedoka i status riješen.

Naravno da je tu otvoren put svakojakim muljanjima. Po sadašnjem nacrtu zakona to nije moguće, ali koliko dugo će proći dok se u ovom zakonu ne donesu izmjene i dopune? Što ako ručice SDSS-ovih zastupnika nekoj Vladi RH budu jako potrebne pa se ukloni par zareza i rečenica iz zakona? Pa ovaj sadašnji zakon je mijenjan 12 puta. Nacrt zakona je već promijenjen u odnosu na onaj koji se nalazio na e-savjetovanju. Dakle, ništa nemoguće.

Već sad je jasno da je jedna od prvih odredbi koja će se mijenjati, ova o članovima obitelji pomagača neprijatelja i kolaboracionista. Nju je vjerojatno lako srušiti i to kroz ocjenu ustavnosti.

Također, pitanje stranih državljana, s malim izmjenama zakona, moglo bi u zakon uvesti i sve one koji su bili u logorima i sabirnim centrima HVO-a tijekom rata u BiH. Tako bi i oni postali civilne žrtve Domovinskog rata.

Zaključak

Zakon je do sada prošao skoro sve procedure i čitavo vrijeme prolazi ispod radara. Skoro nezamijećeno. Na e- savjetovanju svoje mišljenje o zakonu su dali Srpsko Narodno Vijeće, Documenta, Centar za mirovne studije, Inicijativa mladih za ljudska prava, Zajedničko vijeće općina, Ured pučke pravobraniteljice, Pravobranitelj za osobe s invaliditetom i Vesna Teršelić. Šire rasprave o zakonu nema, a nije se javila ni jedna braniteljska udruga kako bi iznijela eventualne nedoumice oko zakona. Mimo e-savjetovanja, kroz razgovore s ministrom branitelja, svoje sumnje su izrazili Zbor udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, Udruga Specijalne policije iz Domovinskog rata i Savez udruga branitelja radnika RH . Međutim, njihove sumnje nije prenio skoro ni jedan hrvatski medij.

Istovremeno, o promjenama zakona o braniteljima, koji se raspravlja skoro u isto vrijeme kad i nacrt zakona o civilnim žrtvama DR-a, mediji su naširoko i nadebelo izvještavali, mada se radi o minornim promjenama.

Već iz tih par podataka jasno je, kako branitelji kažu “ u kojem smjeru vjetar puše”.

Ovakav nacrt zakona ostavlja mogućnost za manipulacije. Dovoljno je da netko, neki pojedinac, pripadnik vojske Krajine, ostvari neko pravo kao civilna žrtva rata i da čitava stvar eksplodira. Da se napuše do krajnjih granica i opet izazove smutnju i sukobe, pogotovo u dijelovima gdje žive i Hrvati i Srbi. O društvenim mrežama da ni ne pričamo. Svaka mogućnost, što bi se moglo dogoditi i što će se dogoditi, bi trebala biti razrađena. Proceduru provjere je li netko civilni stradalnik ne može provoditi samo neki anonimni službenik u uredu državne uprave. U to bi trebale biti uključene i SOA i VSOA. Ne smije se zakon mijenjati kako bi se dopustila, kao u partizanima, dva svjedoka koji će posvjedočiti “keve mi”, da je njihov kum civilna žrtva Domovinskog rata.
Ne smije biti dopušteno i stranim državljanima ostvarivanje statusa. Kako dokazati da netko nije bio u paravojsci vojske tzv RSK? Institucije Republike Srbije će to potvrditi? Smiješno.

Zašto uopće dopuštamo mogućnost da za sve civilne žrtve Republika Hrvatska plaća odštetu i naknade? Gdje je tu onaj nasilnik koji je započeo rat, kad će Srbija platiti ikome odštetu? Zašto se takva odredba ne uvede u zakon?

Čitajući taj zakon izgleda mi kao da smo mi sami sebe napali, sami protiv sebe ratovali i samo smo mi dužni plaćati svima okolo odštete. Kao u nekom građanskom ratu.

Bez obzira hoće li, a hoće, ovaj nacrt zakona proći u saborskoj proceduri, tu neće biti kraj. Neće se tu stati. Bitno je donijeti zakon, a nakon toga ga malo-pomalo mijenjati. Prilagođavati svojim potrebama.

I tako će biti.

Prije svake prilagodbe, mediji će nam predstaviti neku toplu, ljudsku priču iz koje se da zaključiti da je potrebno mijenjati zakon i to baš u tom smjeru.

Napomena: Ovaj članak je pisan uz upotrebu trenutno dostupnih informacija. Pokaže li se da su informacije netočne ili da postoje nove informacije, članak ćemo nadopuniti i promijeniti. Ako imate informacije s kojima možemo nadopuniti ili ispraviti članak kontaktirajte nas na info@dubokavoda.com.

Ako vam se svidio članak, počastite autora pivom.