“Antifašizam je ugrađen u naš Ustav i tu smo kao država odredili našu ideologiju i temeljne vrijednosti. Žalosti me, nakon svih ovih godina, da ljudi ne razlikuju neke stvari. Povijest ne možemo promijeniti. Ona je takva kakva je, ali moramo imati pravilan stav o onome što se dogodilo”, rekao je Bošnjaković nakon svečane akademije u povodu Dana pobjede nad fašizmom.

Bošnjakovićeva izjava

Ova izjava mi je nedavno privukla pozornost i morao sam je pročitati nekoliko puta. Osobno nisam znao da naša država, Hrvatska, ima nekakvu ideologiju i da se njome vodi. Međutim, ministar pravosuđa kaže tako. Države koje su se vodile nekakvim ideologijama u povijesti nisu dobro završavale. Najčešće su se raspadale ili gubile ratove koje su same izazvale. Ideologija zna zaslijepiti ljude, pa ne vide dalje od nosa.
Doduše, lako je moguće da ministar to i nije rekao, već da su novinari malo nadododali i oduzeli.

Ali nije mi namjera u ovom tekstu propitkivati hrvatsku ideologiju već se zadržati na jednoj drugoj izjavi ministra Bošnjakovića, onoj da je antifašizam ugrađen u hrvatski Ustav. Imajte na umu da se radi o ministru pravosuđa, pravniku po struci. Ja nisam pravnik, pa bih po pitanju nekih pravnih stvari trebao vjerovati ministru Bošnjakoviću.

Svejedno, neki od pametnih i školovanih ljudi kažu drugačije – da je tvrdnja da je antifašizam zapisan u Ustavu floskula. Konkretno, tako nešto je izjavio nekadašnji ministar kulture vladi Tihomira Oreškovića, Zlatko Hasanbegović. U javnosti se prikazala njegova izjava na HRT-u da je antifašizam floskula i da nema utemeljenje u Ustavu.

Hasanbegovićeva izjava

“Antifašizam nije temelj ove države već floskula koja nema utemeljenje u ustavnom tekstu, ne spominje se nigdje ni jednom riječju u Ustavu, ustvrdio je znanstveni suradnik u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar.”
Primjetite da u ovom citatu koji se nalazi na portalu HRT-a, Hasanbegović tvrdi da je antifašizam floskula.

Neki drugi, isto tako poput Hasanbegovića, pametni ljudi i uz to i povjesničari kao i Hasanbegović, tvrde da je antifašizam u Ustav unio dr Franjo Tuđman. Hrvoje Klasić je povjesničar koji se, barem u javnosti, dosta bavi 2. svjetskim ratom, pa bi mogao znati je li antifašizam u Ustavu ili ne.

Ali ja sam skeptičan prema tim raznim partijskim poslušnicima koji većinu stvari koje javno kažu ne misle privatno. Ili prema povjesničarima koje ne pogoni želja za povijesnom istinom, već neka ideologija ili privatni i partijski interesi.

Zato sam odlučio provjeriti je li antifašizam u temeljima hrvatske države? Je li zapisan u Ustavu? Ili je to samo floskula?

Za početak, gore citirana izjava Zlatka Hasanbegovića nije točno prenesena. HRT je postavio video s kompletnom emisijom i ako pogledate ili premotate do kraja, tamo negdje u zadnjim minutama možete čuti kako se odvija rasprava:

“Mondekar: …Antifašizam kao vrijednost je sastavni dio ove države, on je temelj ove države, to nije pitanje propalih totalitarnih sustava, nadalje…

Hasanbegović: To nije temelj ove države i …

Mondekar: …da vam kažem do kraja…

Hasanbegović: …to, to je jedna floskula koja nema utemeljenje u ustavnom tekstu, kojim se, i vi ste to spomenuli (Togonalu), nigdje ni jednom rječju, u hrvatskom Ustavu, ne spominje riječ antifašizam…

Mondekar: Kolega…

Togonal: Spominje li se ZAVNOH, recite mi?
Hasanbegović: Da, ali se ne spominje antifašizam.”

Hasanbegović nije rekao da je antifašizam floskula, već je floskula tvrdnja da je antifašizam zapisan u Ustavu.
Već kad pogledate činjenicu da je javna televizija, a poslije toga i svi ostali mediji, sasvim lažno prenijela smisao Hasanbegovićeve izjave, vrijeme je da postanete sumnjičavi. Zašto HRT tako očito laže? U tekstu jedno, a u priloženom videu vidimo i čujemo da to nije točno.

Rezultat? Danas je zastupnik Hasanbegović u većini medija i javnosti prezentiran kao revizionist 2. svjetskog rata i ljubitelj NDH. Ukratko, ustaša.

U javnosti ćete često naići na tvrdnje političara ili novinara ili nekih aktivista da je antifašizam vrijednost zapisana u Ustavu, da je nešto što je protiv antifašizma ujedno i protuustavno i slično.

Je li tako?

Definicije

Da bi točno znali o čemu pričamo, moramo prvo definirati i objasniti pojedine izraze i pojmove.

Antifašizam je pokret protiv fašizma i nacizma, koji se od sredine 1930-ih pojavio u gotovo svim europskim zemljama, i koji je u različitim oblicima otpora okupljao različite političke stranke (demokrate,  liberale,  socijaliste, komuniste,  demokršćane i dr.).

Fašizam je oblik radikalnog autoritarnog nacionalizma koji je nastao u ranom 20. stoljeću u Europi. Pod utjecajem nacionalnog sindikalizma, prvi fašistički pokreti su se pojavili u Italiji oko Prvog svjetskog rata, spajajući tipična desna stajališta s elementima lijeve politike u opoziciji prema komunizmu, socijalizmu, liberalnoj demokraciji i, u nekim slučajevima, tradicionalnom konzervativizmu.

Crtice iz povijesti

Možda se iz povijesti sjećate, fašizam je nastao u Italiji nakon Prvog svjetskog rata. Mada je sama ideologija stvorena i prije, fašisti su u Italiji, pod vodstvom Benita Mussolinija uzeli vlast u državi i vladali više od 20 godina. Mussolini je bio socijalist, jedan od idola mu je bio Karl Marx, u mladosti se zalagao protiv države i državnog utjecaja na pojedinca, a bio je i veliki protivnik Katoličke crkve. Osnovao je fašističku stranku 1919. godine, a dvije godine poslije uspjeva ući u parlament s par zastupnika. Svejedno, godinu dana poslije, zahvaljujući tzv. maršu na Rim, upotrijebio je paravojsku i izazvao pritisak na talijanskog kralja da mu povjeri mandat za sastavljanje vlade. S vremenom Mussolini ograničava sve više sloboda, uvodi sve više diktature i preuzima svu vlast u svoje ruke.

Slično se dogodilo i u Njemačkoj gdje je Adolf Hitler pokušao na isti način kao i Mussolini preuzeti vlast, ali nije uspio i završio je u zatvoru. Tamo je i napisao svoje djelo “Mein Kampf” i odlučio demokratski putem doći na vlast. Jednom kad mu je to uspjelo, uveo je diktaturu i ponašao se slično kao i Mussolini. Uostalom, Mussolini mu je bio idol.

Ukratko, odlika fašizma je diktatura, netolerancija, upotreba paravojske za zaplašivanje političkih protivnika, glorifikacija države i nacije. Kod nacizma su se stvari pomakle još više i prešlo se i na rasnu ideologiju, poistovjećujući naciju s rasom i time svima ostalima negiralo bilo kakva prava, pa čak u slučaju Židova, pravo na život. Država i Stranka postaju sve i uvlače se u sve pore društva pa čak i života pojedinca. Posebna pozornost se posvećuje mladima, kojima se ideološki pere mozak (Hitlerjugend) a obitelj služi samo za “proizvodnju” djece. Za sve ostalo će se pobrinuti Država. I Stranka.

Zvuči poznato?

Protivnici fašizma i nacizma

Protivnici su doslovce svi ostali. Liberali, jer previše propovijedaju slobodu pojedinca naspram ovlasti Države i Stranke. Demokrati, jer su im sloboda mišljenja i demokracija te vladavina prava, važniji od ideologije Države i Stranke. Komunisti, jer su im klasne razlike važnije od nacionalnih, a osim toga nisu ograničeni samo na državne granice. Konzervativci, jer su im tradicionalne vrijednosti, poput uloge obitelji u društvu, važnije od potreba države za obitelji. A važna im je i vjera, što u sukob uvodi i kršćanske crkve, pogotovo Katoličku crkvu. Uostalom, stvaranjem nadčovjeka, stare institucije su nepotrebne. Treba uvesti nove, srušiti stare vjere i zastarjele načine razmišljanja. Progres nas vodi prema novom čovjeku. Boljem.

Takva ideologija je nužno stvorila probleme i na međunarodnom planu. Protivnici i Njemačke i Italije u ratu koji je uslijedio bile su različite države, poput komunističke diktature SSSR-a i liberalnih demokracija SAD-a i Velike Britanije.

Koje bi to onda bile vrijednosti antifašizma? Komunizam? Liberalizam? Demokracija? Socijalizam? Konzervativizam? Sve te ideologije i politički sustavi su vrlo različiti da bi mogli uopće predstavljati nekakav zajednički skup vrijednosti. Sasvim su suprotni jedni drugima. Da nije bilo Njemačkog napada na SSSR u operaciji “Barbarossa”, do njihove zajedničke borbe protiv fašizma i nacizma ne bi ni došlo.

Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH)

Kad je Njemačka napala Kraljevinu Jugoslaviju, ista se brzo raspala. Nijemci i Talijani su na vlast u BiH i dijelovima Hrvatske doveli ustaše, a oni su vrlo brzo počeli kopirati svoje gazde. Ne samo u metodama vladanja već i u ideologiji. Uvedena je diktatura, a vođa, do rata najjače stranke u Hrvatskoj HSS-a Vladko Maček, poslan je u logor Jasenovac i poslije u kućni pritvor. Nije ni čudo da su se mnogi tada pobunili protiv takve vlasti.

Komunisti i njihovi simpatizeri u NDH su znali da će se nakon napada Njemačke na SSSR i oni naći na udaru ustaških vlasti. Zato su “pobjegli u šumu i ilegalu” i počeli pružati otpor. Na tada oslobođenim područjima bilo je potrebno organizirati nekakvu vlast, neku vrstu vlade, pa se došlo do ZAVNOH-a. Inicijativni odbor je osnovan 01. ožujka 1943. godine. U travnju 1945. godine ZAVNOH je ugašen i postao Narodna vlada Hrvatske.

U javnosti se i danas misli da je ZAVNOH bio nekakva komunistička tvorevina. Jednim dijelom i jest, ali nije to bilo samo tijelo sastavljeno od komunista i nisu njime upravljali samo komunisti. Pogledajmo samo tko su bili članovi i koje je bilo njihovo političko opredijeljenje.

Inicijativni odbor se sastojao od 8 članova: “6 su bili vijećnici AVNOJ-a iz Hrvatske: Pavle Gregorić, član CK KPH; Stanko Ćanica Opačić, komandant (zapovjednik) Kordunaške grupe partizanskih odreda; Šime Balen, novinar iz Zagreba, politički komesar Pete kordunaške brigade; Pavao Krce, narodni zastupnik HSS-a za sinjski kotar; Branko Zlatarić, činovnik Gospodarske sloge iz Zagreba i Nikola Grulović, član Pokrajinskoga komiteta KPJ za Vojvodinu. Uz njih šestoricu u Inicijativni odbor Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske ušli su i: Đoko Jovanić, pomoćnik komandanta narodnooslobodilačke vojske Hrvatske, kao predstavnik boraca u Inicijativnom odboru, te Vlatka Babić, učiteljica iz Crikvenice, kao predstavnica prosvjetnih radnika Hrvatske. ”

Mada se po biografijama vidi da su većina od njih bili članovi KPJ, neki su ipak bili članovi drugih stranaka ili nezavisni.

Za vrijeme trećeg zasjedanja ZAVNOH-a, predsjedništvo su činili: Vladimir Nazor (neovisan, pjesnik), Andrija Hebrang (KPH), Ivan Gošnjak (KPH), Franjo Gaži (HSS), Stjepan Prvčić (HSS), Filip Lakuš (HSS), Rade Pribićević (SDS), Simo Eror (SDS), Svetozar Rittig (katolički svećenik) i Ante Mandić (neovisan). Od 10 članova, samo su dvojica bili komunisti.

Razlog zašto je to bilo tako u to vrijeme je jednostavan. Za borbu protiv Nijemaca, Talijana i ustaša, trebalo je imati organizaciju i široku narodnu podršku. KPJ je u kraljevini Jugoslaviji bila zabranjena, a HSS je bio politički aktivan i imao veliku podršku među narodom. A i SAD-e i Velika Britanija su teže davali pomoć samo komunistima. U to vrijeme je vlada Velike Britanije i dalje davala podršku vladi Kraljevine Jugoslavije koja se nalazila u izbjeglištvu u Londonu.

Ukratko, ZAVNOH nije zamišljen kao komunistička, pa čak ni kao ljevičarska organizacija. Naravno, 1945. godine, stvari se mijenjaju i realnost postaje sasvim drugačija.

Što piše u Ustavu RH?

Ustav RH ne spominje antifašizam i tu je Hasanbegović dijelom u pravu. Nema nikakvih ideoloških natruha u Ustavu RH. Spominje se ZAVNOH i to samo u izvorišnim osnovama Ustava. Za sam Ustav i zakone, izvorišne osnove nisu bitne, one su više povijesne. U njima se spominje i hrvatsko kraljevstvo, tako da bi onda, po logici ljevičara, ispalo da je protuustavno biti i protiv feudalnog sustava. Evo dio onog što je zapisano:

“Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:

– (…)

– u Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću;

(…)

– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.

– u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.”

Kompletne izvorišne osnove su samo kratak pregled odluka, događaja dokumenata i sličnog, na temelju kojih se tvrdi o pravu hrvatskog naroda na svoju državu. Nema tu nikakve ideologije ni nikakvih zakona, jednostavne povijesne činjenice.

Kad se spominje ZAVNOH, onda se ne spominje antifašizam ni ikakva ideologija, spominju se odluke ZAVNOH-a. Temelji uspostave državne suverenosti u Drugom svjetskom ratu su u odlukama ZAVNOH-a. To je ono što izvorišne osnove tvrde.

Pa koje i kakve su to odluke ZAVNOH-a? Što se u njima kaže, što se tvrdi? Odluke je ZAVNOH donosio na svojim zasjedanjima, kojih je bilo ukupno četiri.

Prvo zasjedanje ZAVNOH-a

Prvo, osnivačko zasjedanje, bilo je održano u Otočcu 13. VI. 1943., dok je druga sjednica bila održana idući dan (14. VI.) na Plitvičkim jezerima. Tada je bio izabran Izvršni odbor ZAVNOH-a od 11 članova i njegov predsjednik Vladimir Nazor. Usvojena su dva dokumenta: Rezolucija (Plitvička rezolucija) i Proglas narodima Hrvatske.

U Plitvičkoj rezoluciji negiraju se prava na predstavljanje naroda starim strukturama vlasti, “velikosrpskim hegemonističkim krugovima i reakcionarnoj HSS-ovoj kliki”. Sasvim logično naglasak u Rezoluciji se stavlja na KPH i činjenicu da je KPH podigla ustanak i borbu, dok su svi ostali ili surađivali s okupatorom ili nedjelovali, kao i na to da je u ratu stvoreno novo savezništvo, bratstvo, između hrvatskog i srpskog naroda. Osim toga se spominju i planovi o daljnjoj borbi i organizaciji borbe. Na poveznici koju sam postavio možete pročitati tu kompletnu rezoluciju, a na ovoj poveznici (kroz stranicu SABH-a) možete pročitati i Rezoluciju i vidjeti tko su bili članovi ZAVNOH-a.

U Proglasu narodima Hrvatske su bili objavljeni osnivanje i ciljevi ZAVNOH-a.

Na prvom zasjedanju ZAVNOH nije donio nikakvu odluku, dakle ono na što se Ustav RH poziva. Prva odluka je donešena između zasjedanja, 20. rujna 1943. godine, a to je Odluka o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj.

U toj vrlo kratko, ali sasvim jasnoj i odrješitoj Odluci, dano je do znanja da se ne priznaju nikakvi prijašnji ugovori koje su sklopile velikosrpska vlada s Talijanima, kao ni oni koje je sklopila ustaška vlada. Konstatira se stanje sa terena i činjenica da je vlast u rukama Narodnooslobodilačkih odbora (NOO). Svi teritoriji se priključuju Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji “za koju se naši narodi bore”. U jednoj rečenici Talijani postaju nacionalna manjina i jamči im se autonomija.
O toj Odluci se obavještavaju savezničke vlade SSSR-a, Velike Britanije i SAD-a.

Na ovu Odluku se poziva i Ustav RH.

Drugo zasjedanje ZAVNOH-a

Drugo zasjedanje ZAVNOH-a održano je u Plaškom, od 12. do 15. listopada 1943. Na njemu je potvrđena odluka o vraćanju dijelova Hrvatske matici i donesen je proglas o tome. Izabran je Izvršni odbor, osnovano Tajništvo i usvojen Pravilnik o unutarnjoj organizaciji i radu ZAVNOH-a. Donešena je i jedna rezolucija u kojoj se spominje da su se “tijekom dvogodišnjeg domovinskog rata” Hrvati i Srbi izborili za zajedničku domovinu u kojoj neće biti razlika među njima, hvale se saveznici, posebno SSSR, dok se neki krugovi u Velikoj Britaniji i SAD-u kritiziraju zbog podrške kraljevskoj izbjegličkoj vladi. Rezolucija je čisto politička, zanimljiv je jezik koji ta rezolucija upotrebljava (“domovinski rat”), a ujedno je i izraz određenog političkog trenutka. U to vrijeme zapadni saveznici su još uvijek držali vladu u izbjeglištvu legitimnom, a četnicima slali vojnu pomoć.

Dakle, nisu donesene nikakve odluke, samo je potvrđena prijašnja odluka.

Treće zasjedanje ZAVNOH-a

Treće zasjedanje ZAVNOH-a je održano u Topuskom, 8. i 9. svibnja1944. Na njemu su praktički postavljeni temelji nove države, Federalne Države Hrvatske. Donešeno je nekoliko odluka.

Odluka o odobrenju rada predstavnika Hrvatske na Drugom zasjedanju AVNOJ-a praktički priključuje Hrvatsku Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji. Prijašnja vlade, ona kraljevska u Londonu, se proglašava nelegitimnom, a samo AVNOJ ima pravo predstavljati Hrvatsku u svijetu. Poziva se na “stvarnu demokraciju”, naglašava se da su narodi Jugoslavije u borbi protiv okupatora stekli i osigurali sebi pravo na otcjepljenje i samoodređenje, ali i ujedinjenje s drugim narodima. Odluka se poziva na ravnopravnost, demokraciju, udruživanje ravnopravnih i bratskih naroda, ali s vlastitim pravima i na otcjepljenje i na udruživanje.

Odluka o ZAVNOH-u kao vrhovnom zakonodavnom i izvršnom narodnom predstavničkom tijelu i najvišem organu državne vlasti Demokratske Hrvatske u samom nazivu negira današnju trodiobu vlasti jer se ZAVNOH deklarira kao tijelo koje donosi zakone i ono koje ih provodi. Prenešeno u današnje vrijeme, ZAVNOH je i Vlada i Sabor. U ratno doba logično je da se tako nešto i dogodi, jer to pojednostavljuje vladanje. Izvršna vlast se provodi putem Predsjedništva ZAVNOH-a i Narodne vlade Hrvatske koja ne postoji već tada njezin posao obavlja Predsjedništvo. Uz to, priznaju se zakoni Jugoslavije. Odluka je čisto operativna, praktična.

Odluka o ustrojstvu i poslovanju narodnooslobodilačkih odbora i skupština u FDH u prvoj točki kaže da sva vlast pripada narodu i to preko NOO i skupština. Propisani je kako se osnivaju odbori i kako se smjenjuju te kome su odgovorni. NOO-ima se daje pravo sudovanja dok se ne uspostavi sudska vlast. Oni su, praktički, današnja treća grana vlasti.

Osim ovih odluka na zasjedanju je donešena i Deklaracija o osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske. Ima 11 točaka. U prvoj točki se srpski i hrvatski narod proglašavaju ravnopravnima, a nacionalnim manjinama se daje pravo na nacionalni život. Svi građani su ravnopravni bez obzira na rasu, naciju i vjeru, žene su ravnopravne muškarcima. Sigurnost ličnosti i imovine je zajamčena, kao i pravo vlasništva i privatna inicijativa u gospodarskom životu. Sloboda prakticiranja vjere, sloboda govora, štampe, udruživanja, zbora, dogovora i biranja. Osim onih koji su navršili 18 godina, pravo glasa imaju i borci NOB-a. Vjerojatno je bilo dosta maloljetnika kojima je zbog zasluga priznato pravo glasa. Izdaja domovine se kažnjava smrću, kao i špijunaža i suradnja s neprijateljem. Zabranjuju se fašističke i profašističke organizacije.

Ovo zasjedanje je bilo i najvažnije zasjedanje u radu ZAVNOH-a. Njime su postavljeni temelji tadašnje Hrvatske.

Četvrto zasjedanje ZAVNOH-a

“ Četvrto zasjedanje ZAVNOH-a je održano 24. i 25. srpnja 1945. u sabornici na Markovom trgu i tog dana promijenjen je naziv u Narodni sabor Hrvatske. Njegov sastav proširen je na vijećnike iz svih hrvatskih krajeva.^[ Rad je zaključio odlukom o svojem raspuštanju i izborima za Ustavotvorni sabor Hrvatske (1946).Predsjednik Predsjedništva Narodnoga sabora Hrvatske Vladimir Nazor povjerio je mandat za sastav vlade Vladimiru Bakariću, a on je predložio višestranačku vladu, koja se sastojala od četiri predstavnika KPH, petorice HSS-ovaca, četvorice predstavnika Srba iz Hrvatske i jednoga izvanstranačkog ministra.”

S time je djelovanje ZAVNOH-a bilo zaključeno.

Više o djelovanju i odlukama ZAVNOH-a možete pročitati i u ovom znanstvenom članku Hodimira Sirotkovića :

Zaključak

Antifašizam nije upisan u Ustav RH. Ustav RH se u svojim izvorišnim odredbama poziva na odluke ZAVNOH-a kao one kojima se kroz povijest Hrvatska trudila doći do državnosti, samostalnosti, samouprave u različitim državnim zajednicama u kojima je bila. Kao vrijednost antifašizam ne postoji. Koje bi to bile vrijednosti antifašizma? Osnovna vrijednost je ta da je protivan fašizmu. A fašizmu je protivan i liberalizam i konzervatizam i komunizam…

U Deklaraciji o općim pravima se mogu pročitati vrijednosti za koje su se tadašnji antifašisti borili. Nekoliko je osnovnih vrijednosti, neke od njih su otpale odmah nakon Drugog svjetskog rata a neke nakon osnutka RH:
1. Ravnopravnost srpskog i hrvatskog naroda – ovakva ravnopravnost danas ne postoji jer su Srbi nacionalna manjina;
2. Ravnopravnost pojedinaca bez obzira na vjeru, rasu i naciju – danas je ta ravnopravnost proširena i na ostale kategorije – seksualna orjentacija, spol, politička opredjeljenost, a odmah nakon rata nije postojala.
3. Osobna sigurnost i sigurnost imovine – u FDH nije postojala jer su komunisti nacionalizirali privatnu imovinu, jedan dio je vraćen vlasnicima tek nakon osnutka RH 1991. godine,
4. Privatna inicijativa u gospodarstvu, pravo na udruživanje, sloboda govora, štampe – u FDH i SFRJ nije postojala ili je bila dijelom ograničena, sloboda govora ni danas sasvim ne postoji u RH;
5. Uklanjanje nepismenosti, kulturno uzdizanje i besplatno obrazovanje – postojali su i FDH a postoje i danas;
6. Smrtna kazna – danas ne postoji.

Od ZAVNOH-ovih odluka neke su i danas žive, poput prisajedinjenja Istre, Dalmacije i otoka matici zemlji, dok su druge, poput udruživanja u Jugoslaviju, prestale postojati. Odluke su bile sasvim praktične odluke koje su regulirale život na oslobođenim područjima, nadležnosti pojedinih tijela ZAVNOH-a i budućnost Hrvatske unutar Jugoslavije. Tipičan dokaz da su ljudi i onda razmišljali o svojoj državi. U njima nema nikakvih “vrijednosti”, riječ o je o čistim političkim i birokratskim odlukama.

1945. godine je jedna boljševička skupina, praktički silom, preuzela vlast nad Jugoslavijom i Hrvatskom. Ista ona koja je optužila i pogubila jednog od vođa ZAVNOH-a, Andriju Hebranga. Vrijednosti te komunističke skupine mnogi u Hrvatskoj i danas pripisuju ZAVNOH-u, mada sama Deklaracija o općim pravima demantira takve tvrdnje. Svejedno, i na ljevici i na desnici se mogu naći ljudi koji antifašizam povezuju s komunizmom i socijalizmom i obrnuto. Isto kao što i domoljublje povezuju s ustaštvom i NDH.
Po tim pitanjima ljudi uopće ne razmišljanju već sebe i druge svrstavaju u skupinu koja im odgovara u datom trenutku. Zato se ljevičari uporno trude prikazati “vrijednosti antifašizma” zapisanima u Ustavu, a desničari uporno sve antifašiste prikazuju komunistima i totalitaristima.

Nažalost, ništa bolje nije ni među povjesničarima. Drže se one Orwellove:“Tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost. Tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost.”

Napomena: Ovaj članak je pisan uz upotrebu trenutno dostupnih informacija. Pokaže li se da su informacije netočne ili da postoje nove informacije, članak ćemo nadopuniti i promijeniti. Ako imate informacije s kojima možemo nadopuniti ili ispraviti članak kontaktirajte nas na info@dubokavoda.com.

Ako vam se svidio članak, počastite autora pivom.