Medijska hajka na djecu iz Covingtona

Širimo činjenice
  • 2
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Prije nekoliko dana sam pisao o vijesti koja se proširila i u Americi a kod nas, objavljena na Indexu, o napadu mladih katolika na starog američkog Indijanca. Kako sam napisao o tekstu, radilo se o manipulaciji. Javnosti je predočen kraći video snimak iz kojeg se moglo zaključiti da su mladi ljudi napali i rugali se Indijancu koji mirno pjeva i lupa u bubanj. Vrlo brzo se pojavio duži snimak na kojem se vidjelo što se točno dogadilo.

Što se događalo?

Mladi katolici su zapravo djeca srednje katoličke škole iz malenog mjesta u SAD-u, Covingtona, starosti od 15 do 17 godina. U Washingtonu su se nalazili na izletu, sudjelujući  u tamošnjem “Hodu za život“. Nakon završenog događaja obilazili su Washington. Dogovor je bio da se svi okupe u određeno vrijeme ispred Lincolnovog memorijala i da se tamo pričeka autobus za povratak kući. Neka djeca su kupila kape s natpisom “Make America Great Again“, što je bio i predizborni slogan predsjednika Trumpa. To će se poslije pokazati kao ključna činjenica.

Istovremeno se ispred Lincolnovog memorijala događao skup američkih Indijanaca, a na tom mjestu je bila i mala skupina “Crnih Hebreja”, vjerske “fundamentalističke” skupine koja na svoj način tumači Bibliju i vjeru. Oni su od početka skupa vrijeđali i prozivali, prvo Indijance, a nakon  toga i djecu iz Covingtona. Djeca su im odgovorila navijačkim pjesmama i plesom. Bili su dosta bučni, a dok su navijali, pojavio se i jedan stari Indijanac, koji je lupao po bubnju, pjevajući indijanske napjeve. Ušao je među gomilu djece i naišao na jednoga kojem se doslovce unio u lice svojim pjevanjem i bubnjem. Dečko se nije micao, ne shvaćajući što se događa. Djeca su na početku mislila da je starac došao pjevati s njima pa su i oni počeli plesati i pjevati s njim. Nakon nekoliko minuta, starac odlazi, a “Crni Hebreji” nastavljaju propovijedati, vrijeđajući djecu. Uskoro dolazi autobus i kupi djecu. Oni odlaze. Na svemu tome je trebalo i završiti, ali zahvaljujući društvenim mrežama i podijeljenosti po pitanju mišljenja o Trumpu u Americi, nastala je hajka na djecu.

Covington afterparty

Zahvaljujući videu poput ovog ispod i komentarima na društvenim mrežama čiju su priču prihvatili i mediji, u javnosti se stvorio dojam da su djeca napala starog Indijanca, rugajući mu se i fizički mu prijeteći. Mada se to ni na ovom videu ne vidi, bitno je da je određeni dio javnosti prihvatio objašnjenja ispod kratkih videa i fotografija.

Na taj način se stvorila kriva slika koja se držala dok nisu u javnost “iscurili” duži video snimci koji su pojašnjavali što se stvarno događalo. Ali dok to nije izašlo u javnost, trajala je prava hajka na djecu iz Covingtona, pogotovo na dečka, Nicka Sandmanna, koji je stajao ispred starog Indijanca. Indijanac, Nathan Phillips, je dosta pripomogao tome, lažući i glumeći žrtvu, te brišući suze ispred kamera i na društvenim mrežama i u medijima.

Ono što je i “Crne Hebreje” i Indijance privuklo djeci jesu kape koje su oni nosili na glavi. Trumpove “MAGA” kape su postale novi okidač za sukobe. Internet je prepun video klipova u kojima su osobe s takvim kapama napadane.

Takve kape protivnici nazivaju “rasističkima” pa čak i crnce koji ih nose nazivaju “rasistima” i “bijelim supremacistima”. Štogod to značilo.

Only in America?

Odmah po izbijanju “incidenta” u javnost, djeca su bila optužena. I to tako da su se i njihova škola i nadbiskupija ispričali zbog incidenta i obećali kazne za odgovorne. Mada još nisu znali čitavu priču. Na društvenim mrežama su poznate osobe, novinari, pisci, glumci, političari, zazivali kažnjavanje i prozivali djecu, a neki su čak pozivali i na nasilje.

Andrea Mitchell je novinarka The New York Timesa. Požurila je s zaključkom o djeci, optužujući ih za nepoštivanje starijih i rasizam. Rasizam je posebno gadna optužba u SAD-u, a još kad se njome obilježe djeca, stvar postaje ozbiljna.

Producent televizijskih emisija i vieo sadržaja za BuzzFeed

Nakon što se ustanovilo da je čitava priča lažna, predsjednik Trump je odlučio primiti djecu iz Covingtona u Bijelu kuću. To je za njegove protivnike bio “još jedan dokaz” da je rasist.

Ava DuVernay scenaristica, producentica, redateljica…

 

Jodi Jacobson je urednica i novinarka na portalu Rewire.news. Njezino objašnjenje je zanimljivo. Čak i nakon što je pogledala video u kojem se vidjelo što se zapravo događalo, ona nikakvu krivnju ne vidi na “Crnim Hebrejima” niti na starim Indijancima. Jedini koji su krivi su djeca. Rulja. Njeno objašnjenje sasvim negira stvarnost i ulazi u domenu neke paralelne stvarnosti. Još bolje, fikcije.

Komičarka Kathy Griffin je otišla i korak dalje. Osim okrivljavanja djece za rasizam, nepristojnost i slično, ona je zatražila javnu objavu njihovih imena. Traženje djece na internetu i društvenim mrežama, javnu objavu podataka, javno sramoćenje.
Još jednom, riječ je o maloljetnicima.
Nakon što je kompletni video izašao u javnost, Kathy nije stala. Pojavile su se fotografije djece iz Covingtona, snimljene nekoliko godina ranije, na košarkaškoj utakmici. Tu su djeca bila obojena u crno ili sasvim obučena u crno. Što je bio “dokaz” da se izruguju sa crncima. Zaključak: rasisti. I mada se radilo o specifičnom načinu navijanja i nije imalo veze s rasizmom, svejedno ne vrijedi. I dalje su djeca rasisti.

Naravno, u hajku su se uključili i političari. Ova kongresmenka je prva reagirala, usput optužujući i vladu za pad pristojnosti i porast čiste mržnje i netolerancije.

Neki novinari su naglasili kako će pratiti hoće li biti izbacivanja iz škole, kako je najavljeno u prvim informacijama. Ovdje se radi o vrlo čitanom i utjecajnom New York Timesu.

Neki su odlučili slati mailove školi, pozivali su sve da im šalju čim više mailova i poruka. Škola je odmah zaključala sve svoje društvene mreže dok se situacija ne smiri.

Oskarovka Mira Sorvino također se priključila hajci. Iživcirali su je izrazi na licima djece.

Reza Aslan , pisac, komentator, producent televizijskih serija, pa i na CNN-u, ukratko, utjecajan lik. Na svojem twitter profilu je zapitao pratitelje, jesu li ikad vidjeli lice koje bi bilo bolje za udaranje nego što je lice ovog klinca. Suptilan poziv na nasilje. Nažalost, nije bio jedini koji je dao svoj doprinos hajci. Za Alyssu Milano crvene MAGA kape su nove KKK kukuljice. A ovaj holivudski producent bi djecu ubacio u stroj za mljevenje drveća.

Medijsko praćenje događaja je bila sramota. Kako bi se mediji oprali, u većini slučajeva su objavljivali nove informacije, ali ispravke, naravno, nisu objavljivali s istim onim žarom i rječnikom kojim su objavljivali prve, netočne vijesti. Primjer su dva intervjua koja je napravila televizijska kuća  NBC u svojoj emisiji “Today”.

Intervju s glavnim optuženim klincem, Nickom Sandmannom, počinje pitanjem misli li da ikome duguje ikakvu ispriku.Čitav intervju je napravljen tako da se propitkuje postupke djece. I što on misli jesu li postupci djece mogli povrijediti ili prijetiti drugima oko njih? Nasuprot ovakvim pitanjima, intervju sa starim Indijancem, Nathanom Phillipsom, počinje pitanjem: “Kako se osjećate nakon ovih nekoliko teških dana?” Jednostavno nevjerojatno.

Dijete, koje je žrtva i podvrgnuto zastrašivanju, salvama mržnje, javnoj hajci, prijetnjama nasiljem, ispituje se tako da ga se tjera na preispitivanje svojih postupaka. Istovremeno, odraslog koji je lagao, zakuhao čitavu situaciju i kojem je skoro čitava nacija podilazila čitavo vrijeme, proglašavajući ga herojem, pita se kako se osjeća. Je li dobro? Treba li mu još nešto? Nadamo se da se nećete uvrijediti? Čak i nakon otkrića istine s manipuliranjem novim činjenicama nije se stalo.

Paralelna stvarnost

“Ugledni” Guardian je objavio komentar o tome kako su konzervativni mediji, (desničari, da to prebacim u hrvatski novogovor) pretvorili djecu iz negativaca u heroje. Jednostavno je nevjerojatno koliko je komentar pristran i odbacuje činjenice. Činjenicama se proglašava nešto što se nije dogodilo ili nije uopće povezano s djecom iz Covingtona. Kao opravdanje za nasilje se uzima činjenica da su djeca nosila crvene MAGA kape, što je argument na razini onog da je za silovanje kriva silovana jer je “izazovno odjevena”.
Nove snimke, koje pokazuju što se od početka događalo, po Guardianu su samo odvraćanje pozornosti, od glavne slike. One slike djece sa crvenim kapama. Koja provociraju. Jer imaju crvenu kapu na glavi.
Napad na medije koji su netočno izvještavali je dio strategije, po Guardianu. A i Guardian je netočno izvještavao i ima svoje prste u hajci. Uz to, kaže Guardian, taktika “desničara” je isticanje ekstremista s druge strane. To su ovi primjeri komentara punih mržnje i pozivanja na nasilje, koje sam i ja naveo u ovom tekstu. Po Guardianu, to je samo taktika kojom se negativci pretvaraju u heroje. A svako takvo razmišljanje, smatra komentator, dokaz je da živimo u paralelnoj stvarnost.
Međutim činjenica je da, “ugledni Guardian”, živi u svojoj paralelnoj, izmaštanoj stvarnosti u kojoj je žrtva provocirala napadača, silovana je isprovocirala svojeg silovatelja, a činjenice nisu bitne. Njih ćemo već prilagoditi.
Guardian nije jedini. Mnogi mediji, pojedinci poput Kathy Griffin, su se priklonili ovakvom načinu razmišljanja i u ovom konkretnom slučaju ne vide djecu kao žrtve, već su im žrtve odrasli glumci i lažljivci, politički aktivisti i neki mediji.

Zaključak

Epilog ovog slučaja je daleko. Odvjetnici dečka koji je bio najistaknutija žrtva medijske i javne hajke, su poslali pisma pred tužbu pojedincima i medijskim kućama. Za djecu, a posebno ovog dečka, to su jako bitne stvari. Još bitnija im je javna percepcija njih samih i škole u javnosti. Ako se prihvati priča “uglednog Guardiana” i sličnih, djeci je budućnost upropaštena. Upis na fakultet, zaposlenje, javno djelovanje…sve to se dovodi u pitanje. A ta djeca nisu još ni počela sa životom. Zato su zaposlili i tvrtku za odnose s javnošću. Jedan od njihovih uradaka je i ovaj:

SAD još uvijek vrijede kao jedna od najuređenijih zemalja na svijetu, društvo s velikim stupnjem demokracije. Kod njih ne postoji verbalni delikt, ne postoji govor mržnje, a čak i paljenje američke zastave, ili gaženje iste po podu i brisanje cipela s njom je sloboda govora pokrivena Prvim amandmanom. U Hrvatskoj, takve stvari su zakonom kažnjive. Uzvik “Za Dom – Spremni” vam donosi prekršajnu prijavu (Kinezi se kod nas osjećaju kao doma u Kini), a zastava Republike Hrvatske se rabi “na način kojim se ističe ugled i dostojanstvo Republike Hrvatske.”

Istovremeno, ovakav slučaj hajke na maloljetnike se ne bi mogao dogoditi u Hrvatskoj. Točnije ne bi se mogao dogoditi u ovakvoj mjeri i na ovako okrutan način kako se dogodio u SAD-u. Ali svejedno slične slučajeve vidimo u Hrvatskoj. Zadnji takav primjer se dogodio u čuvenom slučaju “žigosanja” u školi u Zadru. Prvo je priča bila kako je mladi nasilnik žigosao kolegicu, da bi se nakon dva dana otkrio drugi dio priče, onaj po kojem je to bilo dogovoreno. Umjesto da su mediji malo pričekali, ispitali čitavu priču, pogledali što se krije iza svega toga, oni su krenuli “đonom”. Mada je ravnatelj škole pokušao prikazati čitav slučaj beznačajnim (“dječja igra”), mediji su krenuli oštro i na njega. Istovremeno su se zahtjevi za kažnjavanjem “nasilnika” pokrenuli i na društvenim mrežama i hajka je počela. Mali je ustaša, ali nije samo on već i cjelokupno društvo, moglo bi se zaključiti po komentarima na društvenim mrežama.

Hrvatski zakoni štite djecu i maloljetnike posebno u medijima. Zato nije bilo moguće doznati ime “nasilnika”. U lokalnoj sredini je i to vjerojatno poznato, ali ne i na nacionalnoj. U SAD-u nije takav slučaj.
Nekoliko tjedana ranije, imali smo slučaj s djecom iz Vukovara koja nisu ustala na sviranje hrvatske himne, što je objavio vukovarski gradonačelnik i snimku postavio na stranice grada. Pravobraniteljica je reagirala i tražila micanje snimke, mada se lica djece nisu mogla vidjeti.

Zamislimo što bi se dogodilo da nema zaštite djece u medijima? Stvari bi izgledale kao i u SAD-u. A djeca, zbog nesmotrenosti i neznanja, ili jednostavno neshvaćanja svijeta odraslih (politike i “moralizatora” na društvenim mrežama), bi se našla u situaciji da im je život upropašten odmah na početku.

Zakon regulira medije po tom pitanju, a bilo bi dobro da se i mi, pojedinci, sami reguliramo po pitanju toga što objavljujemo na društvenim mrežama. Možda one informacije koje imamo na početku priče i nisu istinite?

Dobro bi bilo malo pričekati prije nego stisnemo “tvitaj” ili “objavi”. Bilo bi dobro i koji put provjeriti informaciju.

Napomena: Ovaj članak je pisan uz upotrebu trenutno dostupnih informacija. Pokaže li se da su informacije netočne ili da postoje nove informacije, članak ćemo nadopuniti i promijeniti. Ako imate informacije s kojima možemo nadopuniti ili ispraviti članak kontaktirajte nas na info@dubokavoda.com.

Ako vam se svidio članak, počastite autora pivom.

Svidio vam se tekst? Počastite autora pivom.

 

Facebook komentari