Osim ako niste bili na Marsu i vratili se tek nedavno, onda je nemoguće da niste čuli za Istanbulsku konvenciju. Ili možda ipak niste čuli, bez obzira na Mars? Moguće je, pa ćemo zbog toga dati kratak uvod u taj dokument, tj. zbivanja i manipulacije koje se događaju oko Istanbulske konvencije.

Istanbulska konvencija je dokument Vijeća Europe s kojim se nastoji pružiti pravna podloga za sve države u Europi za donošenje vlastitih zakona o suzbijanju i kažnjavanju nasilja nad ženama, ali tako da su ti zakoni ujednačeni u čitavoj Europi. Ujednačeni znači da se ne može dogoditi da negdje u Europi žene imaju manja prava, a negdje veća, ili da se negdje nasilnik kažnjava blaže, a drugdje strože. Istanbulska konvencija je i međunarodni ugovor kojeg države članice moraju poštivati. Zbog toga, mada ga je Hrvatska potpisala, potrebno je i da ga Sabor ratificira. Ista procedura je provedena ili se provodi i u drugim europskim državama. Do sada su 28 država, od 47, ratificirale Istanbulsku konvenciju. Bez ratifikacije Sabora Istanbulska konvencija ne vrijedi i ne implementira se u hrvatski zakonski sustav. Uglavnom, kako ste već čuli, ako ste čuli za Istanbulsku konvenciju, cilj joj je suzbijanje nasilja nad ženama, ali i kažnjavanje nasilnika. Dakle, što bi u tom dokumentu moglo biti loše? I zar nije cilj društva i države zaštita njihovih članova i kažnjavanje prekršitelja zakona i društvenih normi? Prije nego što objasnimo stavove ljudi i grupa koje podržavaju Istanbulsku konvenciju i onih koji su protiv nje, mala napomena: Vijeće Europe nema veze s Europskom Unijom.  Države članice Vijeća Europe nisu ujedno i članice EU-a. Rusija npr.

U ovom članku nećemo ulaziti u razloge zašto su pojedine skupine, udruge, stranke i pojedinci ZA ili PROTIV ratifikacije Istanbulske konvencije nego ćemo objasniti koje razloge oni navode zašto treba ili ne treba ratificirati konvenciju.

Argumenti zagovaratelja Istanbulske konvencije

Dakle koji su razlozi koje navode oni koji su za ratifikaciju Istanbulske konvencije?  Citirat ćemo opis sa jednog portala koji se zalaže za ratifikaciju Istanbulske konvencije jer: “Riječ je o veoma važnom međunarodnom dokumentu koji prvi sveobuhvatno štiti žene i djecu od svih oblika nasilja, pa time i od obiteljskog nasilja, te  adekvatno sankcionira počinitelje. Nakon što Hrvatska ratificira Konvenciju morat će osigurati besplatne servise za žrtve nasilja, poput savjetovališta i skloništa, primjerenu policijsku intervenciju za svaku prijavu nasilja te adekvatnu sudsku zaštitu. Kada dokument stupi na snagu, pri Vijeću Evrope će biti formirano posebno stručno tijelo (GREVIO) koje će nadgledati kako Hrvatska primjenjuje obaveze iz Konvencije.”

Tvrdnja da Istanbulska konvencija štiti žrtve od nasilja ili da sprječava nasilje je netočna. Konvencija je tek početak. U konvenciji je jasno navedeno: “ Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi…” nešto napravile ili poduzele.  Jednostavno, države članice moraju donijeti zakone, ili provoditi one koje već imaju, kako bi se određene mjere i potezi o kojima govori konvencija, provodili. Uzmimo za primjer
“članak 12. – opće obveze
1. Stranke će poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.”
Jasno je da u ovom slučaju nije moguće, barem u demokratskom sustavu donijeti zakone koji će propisivati nečije mišljenje ili ponašanje, posebno u privatnom prostoru. Između svoja četiri zida. Ali je moguće provoditi propagandu ili reklamne kampanje koje će promicati ponašanja i vrijednosti koje se žele nametnuti ili stigmatizirati one koje se žele ukinuti.  Stavak 2 istog članka je nešto konkretniji:
“2. Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne i druge mjere za sprečavanje svih oblika nasilja obuhvaćenih područjem primjene ove Konvencije od strane bilo koje fizičke ili pravne osobe.”
Iz ovog stavka je vidljivo da su države dužne provoditi zakone, ako ih već imaju,  prilagoditi već postojeće zakone ili donijeti nove. Dakle, Istanbulska konvencija je temelj za donošenje novih zakona i provođenje propagandnih kampanja.

Druga tvrdnja, da će Hrvatska morati osigurati “besplatne servise” za zlostavljane žene, je točna. Čak i u nekim slučajevima plaćati odštetu žrtvama, ako to nasilnik nije u stanju. Hrvatska će morati financirati i nevladine udruge koje će se baviti provođenjem programa zaštite žrtava, edukacije, propagande...itd. Osim toga, posebno nadzorno tijelo, zvano GREVIO, već je formirano  i nevladine udruge su jedan od glavnih izvjestitelja tog nadzornog organa o stanju u Hrvatskoj po pitanju provođenja Istanbulske konvencije i borbe protiv nasilja nad ženama.

U samoj Konvenciji navodi se i svrha, cilj konvencije.
“Članak 1. – svrha konvencije
1. Svrha ove Konvencije jest:
a. zaštititi žene od svih oblika nasilja te spriječiti, progoniti i ukloniti nasilje nad ženama i nasilje u obitelji;
b. pridonijeti suzbijanju svih oblika diskriminacije žena i promicati punu ravnopravnost žena i muškaraca, uključujući i osnaživanje žena;
c. izraditi sveobuhvatni okvir, politike i mjere za zaštitu i pomoć svim žrtvama nasilja nad ženama i nasilja u obitelji;
d. promicati međunarodnu suradnju radi suzbijanja nasilja nad ženama i nasilja u obitelji;
e. pružiti potporu i pomoć organizacijama i tijelima nadležnim za provedbu zakona učinkovitom suradnjom radi usvajanja sveobuhvatnog pristupa suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.
2. Radi učinkovite provedbe njezinih odredaba od strane Stranaka ova Konvencija uspostavlja specifičan mehanizam nadzora.”

Istina je da Istanbulska konvencija nastoji vrlo sveobuhvatno pokriti borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji općenito, kao i prevenciju istog. U člancima Istanbulske konvencije pokriveno je mnogo toga. Državne institucije, državni organi, europski nadzor, državni nadzor, nevladine udruge kao partneri i kao nadzor, uglavnom dosta razina na kojima se prevencija, zaštita i kažnjavanje vrši. Ali za to trebaju postojati zakoni po kojima će se sve te lijepe želje provoditi. Ti zakoni mogu postojati i bez Istanbulske konvencije. Realno, ako država odluči sama, ona može donijeti sve te zakone i sve te procedure uvesti u svoj već postojeći sustav, financirati i vladine i nevladine institucije, kažnjavati, sprječavati i sve što je potrebno. Naravno,  međunarodna kontrola je nešto što državu još više obvezuje. Iskreno, promjenom neke od situacija unutar neke države može doći i do promjene u provođenju određenih zakona ili članaka zakona. Na primjer, promjena financijske situacije može dovesti do ukidanja određenih programa ili nešto slično. U tom slučaju međunarodni nadzor je jedan od čimbenika s kojim se može utjecati na državu potpisnicu da se drži određenih zakona ili da ih provodi.
Na ovoj poveznici, FactsheetontheIstanbulConvention, možete pronaći nekoliko zanimljivih podataka o istanbulskoj konvenciji i primjerima nasilja nad ženama koje konvencija nastoji suzbiti.

Argumenti protivnika Istanbulske konvencije

Do sada je priča o Istanbulskoj konvenciji zvučala sjajno. Zar nije lijepo ukinuti nasilje nad ženama i djecom, nasilje u obitelji općenito, ili ga bar smanjiti? Naravno da jest, međutim u Hrvatskoj postoje grupe koje nastoje spriječiti ratificiranje Konvencije. Držat ćemo se samo onih priča koje protivnici Istanbulske konvencije najviše iznose i koji su, u osnovi, strah od onog što se može dogoditi.  Glavna tvrdnja kojom protivnici Istanbulske konvencije barataju je ta da se pod krinkom borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, nastoji u Hrvatsku uvesti “rodna ideologija”. Provjerimo je li to istina i spominje li se u Istanbulskoj konvenciji rod ili nekakva rodna ideologija”? U samoj Konvenciji, pojam “rod” ili “rodno utemeljeno nasilje” i slično, spominje se 21 put. Drugi dio dokumenta je pojašnjavajuće izvješće i u njemu se “rod” i slični izrazi spominju 112 puta. “Rodna ideologija” se ne spominje, dakle sama Konvencija ne govori ništa o “ideologijama”. Ali pogledajmo kako Konvencija definira što je to “rod” :

Članak 3:
c. “rod” označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce;

Pojašnjavajuće izvješće ulazi malo dublje u definiciju:

Definicija “roda”
43. Budući da Konvencija nameće obvezu sprečavanja i borbe protiv nasilja nad ženama unutar šireg okvira postizanja ravnopravnosti između žena i muškaraca, priređivači Nacrta smatrali su da je važno definirati termin “rod”. U kontekstu ove Konvencije termin rod, temeljen na dvama spolovima, muškom i ženskom, pojašnjava da postoje i društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce. Istraživanja su pokazala
da određene uloge ili stereotipi proizvode neželjene ili štetne prakse i pridonose da se nasilje nad ženama smatra prihvatljivim. Kako bi se prevladale takve rodne uloge, članak 12 (1) uokviruje iskorjenjivanje predrasuda, običaja, tradicija i ostalih praksi koje se temelje na ideji inferiornosti žena ili na stereotipnim rodnim ulogama kao opću obvezu za sprečavanje nasilja. Na drugim mjestima, Konvencija poziva na rodno razumijevanje nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja kao temelj za sve
mjere za zaštitu i potporu žrtvama. To znači da se ti oblici nasilja moraju rješavati u kontekstu prevladavajuće neravnopravnosti žena i muškaraca, postojećih stereotipa, rodnih uloga i diskriminacije žena kako bi se adekvatno odgovorilo na složenost ovog fenomena. Termin “rod” prema ovoj definiciji nije zamišljen kao zamjena za termine “žena” i “muškarac” koji se rabe u Konvenciji.

Pojednostavljeno rečeno, rod nije isto što i spol. Termini “žena” i “muškarac”, koji se odnose na spolove, ne brišu se terminom “rod”. Rod je temeljen na spolu, ali se odnosi na “društveno konstruirane uloge”, one uloge koje neko društvo smatra primjerenima muškarcima ili ženama. Ako društvo smatra da je ženi mjesto doma, u kuhinji, to je onda “društveno konstruirana uloga” i to je onda nešto što svi očekuju od žena. Ali čemu uopće spominjati rod ako je cilj zaštita žena (spol) od nasilja? Istovremeno, spol se u Konvenciji spominje 5 puta, a rod 21 put.

Konvencija u članku 4. – temeljna prava, ravnopravnost i nediskriminacija kaže:
“3. Stranke će osigurati provedbu odredaba ove Konvencije, a osobito mjera za zaštitu prava žrtava, bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su spol, rod, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnim manjinama, imovinsko stanje, rođenje, seksualna orijentacija, rodni identitet, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, bračno stanje, migrantski, izbjeglički ili drugi status.”
U ovom članku Konvencija uvodi i pojam “rodni identitet”. Taj pojam nije u Konvenciji definiran niti je objašnjeno što to znači. Pojašnjavajuće izvješće, pozivajući se na članak 14 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda  kaže:
“53. …priređivači Nacrta željeli su dodati sljedeće temelje
za nediskriminaciju koji su od velike važnosti za predmet Konvencije: rod, seksualna orijentacija, rodni identitet, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, bračno stanje te status migranta ili izbjeglice ili drugi status, što znači da je ovo otvoren popis. (…)Određene skupine pojedinaca mogu doživjeti diskriminaciju i na temelju rodnog identiteta, što jednostavno rečeno znači da rod s kojim se poistovjećuju nije u skladu sa spolom koji im je dodijeljen pri rođenju. To uključuje kategorije pojedinaca kao što su transrodne ili transseksualne osobe, transvestiti i ostale skupine osoba koje ne odgovaraju onome što je društvo utvrdilo da pripada kategorijama “muško” ili “žensko”. ” 

Sama Konvencija ne definira što je to rodni identitet, ali pojašnjavajuće izvješće koje objašnjava članak 4. uvodi nas u nešto novo. Po objašnjenjima, temelji za diskriminaciju nisu završeni. Popis grupa koje društvo, država ili netko drugi može diskriminirati nema kraja. Uvijek možemo nadodati još jednu diskriminaciju protiv koje se možemo boriti ili još jednu grupu koju moramo zaštititi.  Pojašnjavajuće izvješće nas upoznava i s time da postoje skupine pojedinaca koje se ne poistovjećuju sa spolom koje im je utvrdilo “društvo”, konkretno se misli na biologiju.  I sad ulazimo u zečju rupu.

Protivnici Istanbulske konvencije smatraju da se ovakvim definicijama, ili bolje rečeno, nedostatkom definicija, na mala vrata nastoji uvesti “rodna ideologija”.  Smatraju da takva “ideologija” donosi i konkretne opasnosti za Hrvatsku i hrvatsko društvo, a poticaj za takvo razmišljanje su im primjeri koji se događaju u svijetu.
Poseban strah izazivaju primjeri  manipuliranja dječjim odgojem na što su protivnici Istanbulske konvencija posebno osjetljivi. Kao i svatko drugi. Problem im predstavlja i široka definicija roda i rodnog identiteta, koja u osnovi kaže da, bez obzira jesi li muškog ili ženskog spola, ako se osjećaš kao osoba suprotnog ili nekog drugog spola, tako se možeš i identificirati.  Pri tome, po sadašnjim pravilima, za promjenu spola ili identiteta potrebno je medicinsko mišljenje. Neke udruge, poput Zagreb Pride-a, se zalažu za to da se identitet promijeni bez medicinskog pregleda ili vještačenja, samo na osnovu izjave osobe koja želi promijeniti spol.

Pri tome, identitet ne mora biti sukladan spolu. Jer po različitim “teorijama” ne postoje samo dva roda niti samo dva spola. Nema samo muško i žensko, a pojedinac se može identificirati onako kako hoće ili onako kako se osjeća. Spol prestaje biti binaran, postaje fluidan. Bilo tko se može identificirati kako hoće i kad hoće, može biti danas muško, sutra žensko ili nešto peto. A to dovodi društvo u nove probleme. Novi problemi zahtijevaju i nove zakone i pravilnike i tako dalje. Muškarac se može identificirati kao žena i prikupiti beneficije koje su rezervirane za žene, a koje kao muškarac nema. Poput poticaja za žene poduzetnice.  Uglavnom, strahovi protivnika ratifikacije su stvarni, a jesu li utemeljeni, to je drugo pitanje.

Protivnici Konvencije svoje strahove temelje većinom na slučajevima koji se u svijetu već događaju, a koji su dosegli takve razmjere u kojima je teško prepoznati je li nešto šala ili je ozbiljna stvar. Rodna politika u Kanadi je dovela do ozbiljne rasprave o slobodi govora, pa čak i do nekih skandala u akademskoj zajednici.

Zaključak

1. Istanbulska konvencija neće spriječiti niti smanjiti nasilje nad ženama. Ona je temelj za promjene Ustava, donošenje novih zakona i pravilnika, osnivanje novih agencija i ureda i financiranje novih projekata i udruga. Ona je podloga s kojom bi MOŽDA  doći do smanjenja nasilja nad ženama i u obitelji. Isto tako, ne uvodi rodnu politiku u hrvatske zakone i društvo, ali MOGLA bi dovesti do toga.
2. Istanbulska konvencija je jedini dokument koji u hrvatskom zakonodavstvu, ako se ratificira, definira rod.  Zakon o suzbijanju  diskriminacije spominje diskriminaciju po rodnom identitetu ali ne definira ni rod ni rodni identitet. Ustav RH ne spominje rod, niti je ravnopravnost spolova isto što i rodna jednakost. Sama Konvencija u svojem pojašnjenju navodi različitost spola i roda.
3. Istanbulska konvencija nas obvezuje i na provođenje propagande koja bi rušila ustaljene i tradicionalne rodne uloge, ali bi MOGLA i uvoditi nove rodne identitete i stvarati nove rodne uloge.
4. Konvencija spominje spol 5 puta.  Rod spominje 21 put. Ta činjenica, a i same definicije i pojašnjenja, govore da se u Konvenciji ne radi samo o zaštiti žena i obitelji od nasilja. Neke grupe, koje prate čitavu priču oko rodnih identiteta, su to prepoznale i sad se opiru ratificiranju Konvencije.
5. Rodna ideologija ne postoji. Nema ideologa, nema ideološkog dokumenta ni traktata. Rodna teorija ne postoji. To bi značilo da ima nekakvih znanstvenih činjenica u toj rodnoj teoriji, ali tu znanosti nema. Postoji rodna politika koju guraju određene grupe poduprte ljevičarskim skupinama i strankama.

Obje strane uključene u raspravu koriste manipulacije. Jedni igraju na kartu suosjećanja sa zlostavljanim ženama, dok drugi igraju na kartu ugroze čitavog društva opasnom ideologijom koja cilja na žene i djecu.  Činjenica je da bez obzira na Istanbulsku konvenciju i njeno ratificiranje, uvođenje rodne politike je opet moguće. Grupe koje se danas sukobljavaju oko Istanbulske konvencije, opet će se sukobljavati po pitanju rodne politike jer je priča dublja i izlazi van konteksta borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Glavni problem Konvencije nije rod ni “rodna ideologija” nego diskriminacija koju ona potiče, neprovjereni podaci s kojima barata i na osnovu kojih nastoji progurati različita zakonska rješenja i prakse. Ali to je tema za sasvim drugi članak.

Napomena: Ovaj članak je pisan uz upotrebu trenutno dostupnih informacija. Pokaže li se da su informacije netočne ili da postoje nove informacije, članak ćemo nadopuniti i promijeniti. Ako imate informacije s kojima možemo nadopuniti ili ispraviti članak kontaktirajte nas na Yure@dubokavoda.com.