Taman nakon emitiranja filma “Spotlight” na HTV-u, oglasio se i portal 100posto.hr. Objavili su članak pod naslovom: “ZATAŠKAVAO, A SAD OSUĐUJE:Zadarski nadbiskup u Vatikanu s papom danas diskutira o pedofiliji. S obzirom na njegove skandalozne istupe, bit će to zanimljiv susret”

Naslov je, kao i obično danas, tipičan clickbait, pa mi je privukao pozornost. Morao sam pročitati, pogotovo što mi je tvrdnja iz naslova bila nepoznata do sada. Nije mi nikako bilo poznato da je zadarski nadbiskup zataškavao zločine. Da jest, o tome bi do sada svi mediji brujili. Zato sam odlučio provjeriti tvrdnje u članku.

Što se tvrdi u članku?

U članku se uopće ne tvrdi da je nadbiskup Puljić zataškavao zločine pedofilije. Odmah je tu velika razlika između naslova i članka. U članku se tvrdi da je relativizirao nedjelo Nedjeljka Ivanova, bibinjskog svećenika koji je 2012. godine bio optužen za pedofiliju. Također se tvrdi da je nadbiskup optuživao medije za senzacionalizam i da je tvrdio kako u “Hrvatskoj ne postoji zakonska obaveza da se pedofilija u crkvi prijavljuje svjetovnim vlastima.” Osim toga, dodaje se da su “upućeni medijima kazali da je Puljić za problem s don Nedjeljkom znao pune dvije godine, ali da je šutio.”
Nadbiskupa Puljića se optužuje i da je žrtvama poslao “cinično pismo” mada se iz priloženog citata ne može vidjeti cinizam. Ako bi se prihvatila čitava priča o nadbiskupu Puljiću kao zataškivaču i relativizatoru zločina Nedjeljka Ivanova, onda bi pismo moglo biti i cinično. Dakle, najmanje jedna tvrdnja svoju istinitost temelji na istinitosti dvije druge tvrdnje, a sve tri su iznesene u istom članku. Tako istinitost tih tvrdnji ispada upitna. Kako bih doznao koliko ima istine u svim tim tvrdnjama, odlučio sam provjeriti malo o čemu se tu zapravo radi.

Slučaj bibinjskog svećenika Nedjeljka Ivanova

Skandal s bibinjskim svećenikom je izbio početkom veljače 2012. godine. Jedna žrtva je izašla sa svojom pričom u javnost i to u emisiji Danijele Trbović “Osmi kat”. Radilo se o Josipu Lisici, koji je u vrijeme napastvovanja imao samo 12 godina. U samom nastupu nije rekao ime župnika niti mjesta gdje se sve to događalo, ali nije trebalo dugo kako bi se čitava priča odmotala i sve se pomalo otkrilo. Nekoliko dana nakon toga, zadarski nadbiskup Želimir Puljić se nalazio u Americi, gdje se s njim sastao još jedan mladić koji je bio žrtva zlostavljanja od strane Nedjeljka Ivanova. Nadbiskup je zabranio odlazak Nedjeljka Ivanova u župe i držanje misa te pokrenuo crkvenu istragu i prijavio čitav slučaj Vatikanu. Nakon toga, Kongregacija za nauk vjere preuzima istragu nad slučajem. U to vrijeme, Nedjeljko Ivanov je bio već umirovljen.

Mjesec dana nakon izbijanja skandala u javnost, Jutarnji list donosi “nove detalje” o aferi. Primjetite kako je naslov u Jutarnjem listu postavljen pod upitnikom, što znači da ni oni sami nisu sasvim sigurni je li njihova tvrdnja istinita. A tvrdnja je da je nadbiskup Puljić “zataškavao slučaj” jer nije sve to prijavio policiji. Činjenica je, međutim, da je policija već provodila istragu i to na temelju napisa u medijima. Što, logično, znači da nitko, ni Crkva, ni žrtve, ni novinari koji su doznali za slučaj (HRT) nisu prijavili događaj policiji. Na neki način je to i sasvim normalno. Budući da se sve već zna u medijima, nema ni potrebe tako nešto prijavljivati policiji jer je policija već dužna pokrenuti istrage čim za to dozna. Međutim, na temelju činjenice da nadbiskup Puljić ništa nije prijavio policiji, novinar Jutarnjeg je postavio upit/tvrdnju je li nadbiskup zataškavao slučaj. Koliko vidimo, sedam godina nakon članka u Jutarnjem, njihov podlistak 100posto.hr je maknuo upitnik i sumnju u zataškavanje pretvorio u činjenicu, tvrdnju. Vrlo manipulativno i vrlo netočno.

Je li nadbiskup mogao prijaviti čitav slučaj policiji? Jest, ali njegova prijava ništa ne bi promijenila, jer je policija već znala isto što i nadbiskup. Umjesto toga, nadbiskup je pokrenuo istragu unutar crkve i sve dostavio Vatikanu, istovremeno surađujući s policijom.

Nadbiskup uzvraća udarac

Budući da je Jutarnji list izašao s tezom o zataškavanju, nadbiskup Puljić organizira konferenciju za novinare. U videu koji se nalazi na linku, nadbiskup daje nekoliko tvrdnji i ocjena, koje su mediji idućih dana žestoko kritizirali ili na neke druge načine napadali. Jedna je tvrdnja o “senzacionalizmu medija”. Ne znam je li uopće potrebno obrazlagati i objašnjavati točnost ove tvrdnje. Naši mediji su senzacionalistički. Njihovi naslovi, tvrdnje u člancima, fotografije…sve odiše senzacionalizmom. Pa čak i meteorološke prognoze. Danas je takav senzacionalistički pristup još kombiniran i clickbait naslovima. Danas se improvizirane tvrdnje novinara ili urednika stavljaju pod navodnike kako bi se sugeriralo čitatelju da je tvrdnju izrekao netko u članku. Uglavnom, nadbiskup Puljić je bio u pravu: naši mediji su skloni senzacionalizmu i tada i danas.

Budući da su ga mediji napali za zataškavanje jer slučaj, kad je doznao, nije prijavio policiji, nadbiskup je upitao novinare zašto njihove kolege novinari nisu to prijavili policiji. Logično, urednici i novinari na HRT-u, čim su doznali za slučaj, trebali su ga prijaviti policiji. Oni su prvi doznali, ali nisu prijavili. Zašto?

Na konferenciji za novinare, nadbiskup je izrekao čitav niz tvrdnji, većina su bile obrana od medijskog prozivanja za zataškavanje i neučinkovitost. Branio se tvrdnjama da zlostavljanje djece od strane svećenika nije toliko rašireno koliko se predstavlja u medijima. Tvrdio da nije on cinker UDB-e pa da organima gonjenja prijavljuje ljude. I napominjao da uvijek treba imati na umu presumpciju nevinosti optuženoga. Čega se mediji nisu držali. Kao što se ne drže ni danas. Neke od njegovih tvrdnji su presječene i korigirane i u videu, što se može i vidjeti, pa je nadbiskup dao još jedan intervju za Večernji list(poveznica je na Bitno.net) . U njemu se odgovara i na tvrdnje nekih da je za aferu znao dvije godine prije nego što je izbila u javnost, a to je i portal 100posto prenio. Nadbiskup kaže da to nije istina. Iz njegovog odgovora bi se dalo zaključiti da postoje anonimne prijave koje obično završe u košu:
“Loša je komunikacija kada se uopćeno govori i nekomu nešto pripisuje. Anonimni dopisi i prijave obično završavaju u košu. Nisam bio upućen u spomenute probleme. No, kada su mi došli svjedoci, učinio sam što sam trebao.” Za slučaj je doznao, prvi puta, kad mu je došla žrtva u Americi i tada je tek mogao djelovati jer je imao konkretna imena, svjedočanstvo i slučaj.

Kako je završio čitav slučaj?

Slučaj je završio tipično hrvatski, moglo bi se reći. Budući da su žrtve “prekasno” izašle sa svojim svjedočenjima, čitava djela koja su počinjena, su otišla u zastaru. Nedjeljko Ivanov mogao je sasvim komotno živjeti kao slobodan čovjek bez sudske presude i bez minute provedene u zatvoru. I tako se dogodilo. Protiv njega nisu podnesene kaznene prijave. Ništa. Dakle, država, civilne strukture nisu ni dotakle Nedjeljka Ivanova. Postojala je mogućnost da žrtve tuže Ivanova privatnim tužbama, ali to, koliko mi je poznato, nije do sada učinjeno.

S druge strane, Crkva je napravila što je mogla u danoj situaciji. Osudila je Ivanova kao pedofila. Koje su mu kazne izrečene, to nije dano u javnost. Ivanov ne može obavljati mise, osim u Svećeničkom domu, ne može ispovijedati, ali nije izbačen iz svećeničkog staleža. I dalje je svećenik jer ga Kongregacija za nauk vjere nije izbacila iz svećeničkog staleža. Naloženo mu je da se ispriča žrtvama. Nadbiskupija je žrtvama uputila pismo, obavještavajući ih o presudi Ivanovu i nudeći svoju psihološku i duhovnu pomoć. To pismo je Tportal proglasio ciničnim, što je na kraju prenijela i novinarka portala 100posto u najnovijem članku.

Zaključak

Tvrdnje koje su izrečene u članku na portalu 100posto su teze i manipulacije koje su prije 5 i 7 godina iznijeli neki drugi hrvatski mediji. Npr. Jutarnji list se poigrao s tezom o zataškavanju i ono što je Jutarnjem tada bilo upitno, za 100posto je danas neupitno. Mediji su se tada uvrijedili na nadbiskupovo prozivanje za senzacionalizam, a danas se ne bune dok ih u Međimurju, za vrijeme pogreba, čuva inteventna policija kako bi spriječila bilo kakve ispade prema njima. Trebalo bi im valjda biti jasno da su pretjerali sa svojim senzacionalizmom. Presumpcija nevinosti u trenutku dok istraga traje je, po 100posto.hr “relativizacija zločina”, a nepotvrđene glasine o tome da je nadbiskup dvije godine ranije znao o zločinima Nedjeljka Ivanova su, za 100posto.hr, činjenica. Doduše, 100posto.hr nije portal kojeg bi čitatelj trebao uzimati za ozbiljno.

Istovremeno se prešućuje jedna stvar, jako bitna: Crkva je osudila Nedjeljka Ivanova kao pedofila, dok Država, zbog zastare djela to nije napravila. A ne napada se saborske zastupnike koji donose zakone, niti Vladu, već se napada nadbiskupa koji u ovom slučaju nema neke velike ovlasti.

Tek je prije 3 mjeseca donesen zakon, pod pritiskom nekih udruga , kojim su povećane kazne za neka djela pedofilije i smanjena razdoblja nakon kojih nastupa zastara za ta djela.

Tijekom istraživanja činjenica za ovaj tekst, naišao sam i na reagiranje Zadarske nadbiskupije na članak portala 100posto.hr.

Napomena: Ovaj članak je pisan uz upotrebu trenutno dostupnih informacija. Pokaže li se da su informacije netočne ili da postoje nove informacije, članak ćemo nadopuniti i promijeniti. Ako imate informacije s kojima možemo nadopuniti ili ispraviti članak kontaktirajte nas na info@dubokavoda.com.

Ako vam se svidio članak, počastite autora pivom.