Image by Igor Link from Pixabay

Neke netočnosti iznesene u intervjuu Biljane Borzan za RTL

Širimo činjenice
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Uskoro se bliži Dan jednakih plaća. Taj dan obilježavamo 04.11. i ako ste mislili da ćete imati tad slobodan dan, prevarili ste se. To je jedan od onih dana koji nisu praznici, ali kojima se nastoji društvo upozoriti na određeni problem. U ovom slučaju na nejednaku plaću između muškaraca i žena.

Naime, već duže vremena se napominje kako žene imaju manju plaću od muškaraca, kako je to od zemlje do zemlje različito, ali je svejedno konstanta za cijeli svijet. I da, naravno, tvrdi se da je uzrok tome čista diskriminacija žena. Žene imaju manju plaću samo zato jer su žene. I to je, navodno, istina i jedina istina. Logično bi bilo zapitati se: kako to da onda nisu sve žene zaposlene, ili da je bar zaposlenost žena veća nego ona kod muškaraca? Jer, logično je, za sve poslodavce ženska radna snaga bi bila jeftiniji izbor.

Ali stvari nisu tako jednostavne, a o tome sam pisao prije godinu dana u ovom tekstu ovdje. Mada su žene općenito manje plaćene od muškaraca, to se ne odnosi na jednake poslove i na iste količine rada. Obično su muškarci zaposleni u zanimanjima koji se inače bolje plaćaju, imaju više prekovremenih, pristaju na opasnije i teže poslove i slično, dok žene teže manjoj satnici, slabije plaćenim zanimanjima, imaju zastoj u karijeri zbog djece i slično. Sva istraživanja koja pokazuju nejednaku plaću između muškaraca i žena ne prikazuju podatke za iste poslove i iste uvjete rada. Zbog toga su i ta istraživanja nepouzdana i netočna.

Ali, u čemu je problem? Ako je stvarno istina da su žene manje plaćene od muškaraca zašto zakonodavac, država, ne prisili sve poslodavce, i državne i privatne da isplaćuju i ženama i muškarcima jednake plaće? Svi koji se tog ne pridržavaju dužni su plaćati visoke kazne. Time bi se problem riješio.

Svejedno, zakonodavci to ne rade. Jer znaju da time ne mogu riješiti problem. Uzrok problema, ako ga uopće i ima, je dublji od nekakve prizemne diskriminacije žena. Uzrok problema je u tržištu rada i razlikama između muškaraca i žena i njihovim različitim interesima.

Ako želite doznati detalje o tome, možete pročitati tekst koji sam lani napisao, a sad bih se posvetio intervjuu koji je naša zastupnica u parlamentu Europske Unije, Biljana Borzan, dala za RTL. Intervju je vodila novinarka Ana Lonjak i u njemu su i novinarka i EU parlamentarka izrekle više tvrdnji koje su činjenično netočne i manipulativne. Probat ću ih navesti jednu po jednu, po redoslijedu kojem su iznošene, i pojasniti ih detaljnije, što i zašto je netočno.

Naslov

Sam naslov navodi na pogrešan zaključak. “Europarlamentarka Borzan: Žene odrade dva mjeseca u godini besplatno bez ikakvog razloga osim zato što su – žene“. To zapravo nije razlog. Kad bi to bio razlog, onda je njegovo rješenje jednostavno – kažnjavanje svih onih poslodavaca koji ženama daju manju plaću nego muškarcima. Svaki zakonodavac koji ne može riješiti taj problem, ili neće ili je nesposoban. Takav ne zaslužuje biti na vlasti.

Ako se neki problem želi riješiti, onda prvo treba identificirati što je problem. U redu, općenito, žene u Hrvatskoj i EU imaju manju plaću nego muškarci. Ali je li razlog tome to što su žene ili je to što manje rade, rade slabije plaćene poslove, rade na pola radnog vremena i slično. I žele li one tako raditi ili su prisiljene na takav način rada i slabije plaćene poslove? Npr., pojedini ljudi ne žele raditi puno radno vrijeme već rade pola radnog vremena i to zbog osobnih razloga.

Ako krivo identificiramo problem i krenemo u njegovo rješavanje, nećemo ništa riješiti, samo ćemo situaciju dodatno zakomplicirati. Tvrdnjom da “žene odrade dva mjeseca u godini besplatno bez ikakvog razloga osim zato što su – žene“, europarlamentarka (odlično plaćena, usput), navodi nas na pogrešne zaključke, a time i na pogrešno djelovanje.

Neusuglašeni podaci

U Hrvatskoj razlika u plaćama između muškaraca i žena iznosi 10,5 posto, što je dvostruko više nego 2010. kad je ta razlika iznosila 5,7 posto.”

Podaci EUROSTATA kažu da je u 2018. godini razlika u plaćama bila 10,5%, a u 2010. 5,7%, međutim podaci Državnog zavoda za statistiku kažu drugačije. U 2018. je razlika bila 13%, a u 2010. godini 9,8%.

Podaci se ne poklapaju jedni s drugima, ali zajedničko im je da u oba slučaja razlika raste. U prvom s 5,7 na 10,5%, a u slučaju Državnog zavoda za statistiku s 9,2 na 13%. Moguće je da se radi o drugačijoj metodologiji ili mjerenju. Doduše, EUROSTAT se oslanja na podatke DZS-a. Logično bi bilo da i podaci s kojima barata EUROSTAT budu isti kao i oni kojima barata DZS.
Pomisao da DSZ lažira podatke koje šalje EUROSTAT-u mi je nelogična, pa se mora raditi o drugačijoj obradi podataka.

Prva rečenica netočna

“Na razini Europske unije žene zarađuju 16 posto manje od muškaraca na istim pozicijama.” Zapravo, u 2018. godini ova tvrdnja ne vrijedi. Možda je vrijedila u 2013. godini, ali u 2018. je ta razlika bila 14,8%. Da je novinarka samo malo potražila mogla je naći te podatke na EUROSTAT-ovim stranicama.Ona se poslužila podacima starima 7 godina. Loš posao.

Neozbiljni podaci europskih sindikata

“Situacija u cijeloj EU nije dobra što se tiče razlike u plaćama. Potvrđuje to i krovna udruga sindikata koja je objavila da će EU razliku u plaćama žena i muškaraca, ako se nastave sadašnji trendovi, riješiti tek daleke 2104. godine.”

U ovoj rečenici se misli na podatke Unije europskih sindikata (ETUC) koje su oni objavili u svojem članku na svojoj web stranici. Njihovi zaključci su najblaže rečeno neozbiljni. Na ovakav način se ne može izračunati kad bi se uspostavila nekakva ravnopravnost plaća, pogotovo kad za Hrvatsku i neke druge zemlje imaju podatak da neravnopravnost raste, dok u stvarnosti taj broj trenutno pada. Isto su naveli za Latviju, Bugarsku, Litvu i još neke zemlje, dok za Francusku tvrde da će im trebati 1000 godina da s ovim tempom postignu ravnospravnost plaća. Svrha ovih “istraživanja” i “izračuna” nije prikazivanje stvarne situacije i podataka, već je cilj “uzbunjivanje ” javnosti i okretanje pozornosti na određene probleme. Korištenje takvih podataka i pozivanje na njih je neozbiljno. Ali izgleda da ih RTL ozbiljno koristi.

Na direktorskim pozicijama se nalazi samo 5% žena?

Europarlamentarka Borzan u intervjuu tvrdi da se u Hrvatskoj na direktorskim pozicijama nalazi samo 5% žena. Pokušao sam pronaći izvor te tvrdnje, ali nisam uspio. Istraživanja o tome koliko su žene zastupljene na upravljačkim pozicijama u hrvatskim kompanijama, redovito provodi Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Uspio sam pronaći podatke za 2011. i 2014. godinu, koje je pravobraniteljica provodila na tvrtkama s popisa 500 najuspješnijih u Hrvatskoj. Koje su to tvrtke bile u 2014. godini, npr, možete pronaći na ovoj poveznici, barem 400 njih.

U svojem istraživanju, za 2014. godinu, Ured pravobraniteljice je uspio dobiti 181 tvrtku da pošalje svoje podatke. Utvrđeno je da “u tijelima upravljačke razine (uprava, upravni odbor i nadzorni odbor) u 2014., udio žena bio je 24,25% a udio muškarca 75,75%. U upravnim tijelima (uprava ili upravni odbor) društava koja su sudjelovala u istraživanju žene čine 25,40% a muškarci 74,60% svih članova U nadzornim odborima društava koja su sudjelovala u istraživanju, žene čine 22,66% a muškarci 77,34% svih članova.”

Isto tako, istraživanje se bavilo usporedbom različitih podataka i njihovom analizom. Pa su detaljnije prikazali da “među osobama koje nose odgovornost predsjednika uprave u trgovačkim društvima koja su sudjelovala u istraživanju žene su zastupljene tek sa 9,43% tj. na jednu predsjednicu uprave na hrvatskom tržištu dolazi čak 9 predsjednika. Ovako visok stupanj podzastupljenosti prisutan je neovisno o broju članova/ica uprave. Prema istraživanju, žene predstavljaju tek 8,93% predsjednika/ca uprave u višečlanoj upravi trgovačkih društva koja su sudjelovala u istraživanju odnosno 11,11% u trgovačkim društvima s jednočlanom upravom. Istraživanje je ispitalo i stupanj zastupljenosti žena na poziciji predsjednica nadzornog odbora. U trgovačkim društvima koja su sudjelovala u istraživanju njih 15,38% ima ženu na poziciji predsjednice nadzornog odbora odnosno i na ovoj poziciji upravljačkog nivoa suvereno dominiraju muškarci sa 84,62%.”

S obzirom na izvješče, najmanji postotak čine žene koje su predsjednice višečlanih uprava, samo 8,93%.

Nigdje nisam uspio pronaći 5% koje navodi Biljana Borzan.

Izvješće se bavilo i svim rukovodećim pozicijama u tvrtkama. Od nižih do srednjih i visokih vodećih mjesta. “Tako u ukupnom broju osoba zaposlenih na rukovodećim pozicijama žene čine udio od 32,71% dok muškarci dominiraju sa 67,29%. Istovremeno istraživanje je ukazalo i na jedan interesantan trend. Usprkos svojoj značajnoj podzastupljenosti u ukupnom broju rukovoditelja i rukovoditeljica žene su nadzastupljene na rukovodećim pozicijama u većini područja. Primjerice, žene su izrazito nadzastupljene na rukovodećim pozicijama u područjima „ljudski resursi“ (75%), marketing (83,33%), odnosi s javnošću (87,50%), „financije“ (64,41%) i „kontrola kvalitete“ (65,79%) dok su muškarci izrazito nadzastupljeni na rukovodećim pozicijama u područjima „upravljanje proizvodnjom“ (84,85%), „prodaja“23 (73,14%) i „održavanje“ (91,67%). Jedino područje u kojem je tijekom istraživanja utvrđena uravnoteženost na rukovodećim pozicijama je „nabava“ (52,31% Ž; 47,69% M).

Izvješće je vrlo zanimljivo i pokazuje da žene karijeru na rukovodećim mjestima kasnije započnu i ranije završe, u odnosu na muškarce. Pokazuje da ih manje ima u ukupnom broju nego muškaraca i to dvostruko manje, a što je pozicija veća, to je manje žena na položaju. Isto tako, očito je da žene i muškarci imaju drugačije interese jer dominiraju u različitim stručnim područjima.

Odakle je europarlamentarka izvukla podatak od 5% žena na direktorskim pozicijama u Hrvatskoj?

Pitanje koje joj je novinarka kasnije u intervjuu postavila sasvim ruši njenu tezu o 5% žena, ali se Borzan na to pitanje nije puno zaustavila niti je o njemu razmislila. U jednom kratkom intervjuu i novinarka i eurozastupnica su otišle od jedne teze do druge, sasvim suprotne, u jednoj minuti.

Rezultati istraživanja iz 2016. na uzorku od 21 poduzeća pokazuju da se u upravi nalazi 18,52 posto žena i 81,48 posto muškaraca, dok je u nadzornom odboru 13,04 posto žena i 86,96 posto muškaraca. Vjerujete li da će u budućnosti biti pomaka po tom pitanju? Koje su po vama mjere za povećanje broja žena na rukovodećim pozicijama?

S jedne strane, treba uvesti kvote, a s druge strane treba osnažiti žene. Obavezne kvote s propisanim sankcijama su potrebne dok je situacija u društvu kakva je kod nas.”

Dakle, novi zakoni i regulacije privatnog biznisa i nove kazne i nameti ako se ne uspije ispoštivati nametnuto. To će sasvim sigurno dovesti do procvata gospodarstva u Hrvatskoj.

Koliko je Hrvatska u odnosu na druge zemlje EU po tom pitanju lošija? 

Novinarka postavlja pitanje europarlamentarki kako bi usporedila Hrvatsku s drugim zemljama EU-a, po pitanju razlike u plaćama. Na neki način pitanje sugerira da je Hrvatska u tom segmentu lošija od ostalih zemalja EU-a. Borzan ne odgovara direktno, ona navodi primjere Švedske i Španjolske kao putokaz Hrvatskoj. Međutim, ako pogledate grafiku na slici koju sam postavio gore u članku, a na kojoj se vide podaci EUROSTATA, vidi se da je Hrvatska po razlici u plaćama na dnu ljestvice. To bi trebalo biti pozitivno. Razlika u Hrvatskoj je 10,5 %, u Španjolskoj je 14%, a u Švedskoj 12,2%. Obje zemlje koje nam Borzan daje kao primjer Hrvatskoj imaju goru situaciju od one koja je u Hrvatskoj. To vam je slično kao da svoje dijete učite da se u školi ugleda na one đake koji dobivaju slabe ocjene umjesto na one koji dobivaju petice. Borzan je mogla navesti da bi bilo dobro da se Hrvatska ugleda na Rumunjsku jer Rumunjska ima najmanju razliku u plaćama, samo 3%. Njemačka ima razliku veću od 20% , a svi, pa i žene iz Hrvatske, emigriraju u Njemačku, nijedna u Rumunjsku.

Utjecaj na mišljenje žena

U članku se Biljana Borzan izjasnila kako bi trebalo mijenjati i percepciju ljudi u Hrvatskoj o tome da je ženama primarni cilj briga za obitelj. Navodno jedno istraživanje EUROSTATA kaže da 60% ispitanih muškaraca i žena smatra da je ženama to primarni cilj. Takva zaostala razmišljanja, tradicionalna, bi trebalo promijeniti, slaže se Borzan.

Ali zašto? Ako 60% ispitanih, a to znači da otprilike toliko i žena misli tako, smatra da je primarni cilj ženine uloge briga za obitelj, zašto bi trebalo utjecati na njihovo, u ovom slučaju žensko, razmišljanje?

Razmislimo malo.
Svima nam je obitelj na prvom mjestu. Interes obitelji, naše djece, bi nam trebao biti važniji od interesa INA-e, Podravke, Fortenove, Hamza medija ili HT-a. Zar nije logično? Zašto bi uopće trebalo uvjeravati žene (pa i muškarce) da im je bolje raditi za korporaciju nego za svoju obitelj? Zar je važnije posvetiti se interesu poslodavca, dioničara nego interesu svoje djece? Ovakvo razmišljanje je sasvim suludo.

Osim toga, ako tako osjeća i dobar dio žena, zašto bi sad išli i kontra njihovih interesa ispirući im mozak da je za njih bolja karijera posvećena nekoj korporaciji, nego obiteljski život posvećen svojoj obitelji? Zašto bi bilokoja žena interese svoje obitelji i svoje djece gurnula iza interesa Emila Tedeschija ili Branka Roglića? Zašto bi to učinio bilo tko? I zašto bi tako nešto promovirala zastupnica koja dolazi iz redova socijal-demokratske stranke?

Razlike u plaćama u državnom i privatnom sektoru

“Budući da je državni sektor puno bolje reguliran u pogledu plaća, razlike su veće u privatnom sektoru.” Ovako Borzan odgovara na pitanje novinarke. I novinarka je ne ispravlja. A da su obje samo otvorile web stranicu EUROSTATA, našle bi da je ta tvrdnja laž.
Naime, u Hrvatskoj je razlika plaća u državnom sektoru 8,2, a u privatnom 6,1%. Znači, manja je razlika u privatnom nego u državnom sektoru.

Zašto Borzan to ne zna ili ne želi znati? Zar nije plaćena ( i to bogovski) u europarlamentu, da i o tome vodi računa?
Zašto novinarka nije prije intervjua proučila podatke? Zar nije plaćena za taj posao?

Činjenica da je u privatnom sektoru, gdje je navodno, lošije regulirano pitanje ravnopravnosti i plaća, manja razlika u plaćama muškaraca i žena, je vrlo važna. Ako netko, recimo država, odluči zakonski regulirati pitanje ravnopravnosti plaća, mora ovu činjenicu uzeti u obzir i proanalizirati, prije djelovanja, zašto je to tako. Na temelju lažne ili pogrešne tvrdnje neće se napraviti nikakva dobra politika niti se donijeti dobra odluka. Može se samo pogoršati stvar.

Zaključak

U kratkom intervjuu o jednom zanimljivom i ozbiljnom pitanju, pitanju pravedne plaće za jednak rad i pitanju ravnopravnosti muškaraca i žena U Hrvatskoj, europarlamentarka i novinarka su načinile niz propusta. Političarka iznoseći netočne podatke, a novinarka ne ispravljajući je. Sami procijenite jesu li obje zaslužile svoju plaću.

Biljana Borzan se u europarlamentu istakla kao borac za prava potrošača i za kvalitetnije proizvode. I na tome je do sada bila sasvim dobra, na tome je dobila i novi mandat u Europarlamentu.

Problem u čitavoj ovoj priči, a to možete naslutiti i vidjeti i u izvješćima pravobraniteljice za ravnopravnost spolova je kriva pretpostavka da društvo namjerno, sustavno, tlači žene. Glavna teza je izrečena u naslovu: “Žene odrade dva mjeseca u godini besplatno bez ikakvog razloga osim zato što su – žene “. Ako prihvatimo ovu tezu kao istinitu, onda je to problerm i moramo ga riješiti. Stvar je u tome da to nije problem, nisu žene zakinute zato jer su žene već se radi o njihovom odabiru. Različiti životni putevi i interesi dovode do toga. Žene zanimaju različite stvari nego muškarce. Uzmimo samo podatak da žene dominiraju u određenim područjima poput “kontrole kvalitete” u tvrtkama dok muškarci dominiraju “proizvodnjom”. To već puno govori. Različite struke donose i različite plaće. Različite plaće donose različite mirovine. Različiti uvjeti za umirovljenje donose različite mirovine. I tako dalje. Stvar je složenija nego što to Borzan misli i želi prikazati, a budući da je problem složeniji složenije je i rješavanje problema. A u tom slučaju nema brzih rješenja. Kad nema brzih rješenja, nema ni političkih bodova. Jer takvi problemi traju desetljećima i rješavaju se dio po dio.

Ako bi Biljana Borzan željela stvarno nešto promijeniti morala bi se odmaknuti od onoga što do sada zna i misli da zna. A to je teško.


Napomena: Ovaj članak je pisan uz upotrebu trenutno dostupnih informacija. Pokaže li se da su informacije netočne ili da postoje nove informacije, članak ću nadopuniti i promijeniti. Ako imate informacije s kojima mogu nadopuniti ili ispraviti članak kontaktirajte me na info@dubokavoda.com.

Ako vam se svidio članak, počastite autora pivom.

Svidio vam se tekst? Počastite autora pivom
Facebook komentari