44
Hrvatsku je na noge podigla Jelena Veljača s organizacijom protesta i pokreta #spasime. Žena je iskoristila bijes javnosti prema nasilnicima u obitelji i nasilnicima nad djecom i odlučila pomoći te promijeniti nešto u Hrvatskoj. Njezin angažman je hvalevrijedan. Postigla je, vrlo brzo, da je primi premijer, koji je obećao i promjenu nekih zakona i strože kažnjavanje nasilnika. Primila ju je i predsjednica koja je “istaknula kako je nasilje u društvu sveprisutno. Kazala je kako teme o kojima se danas raspravlja ukazuju ne samo na veličinu problema, već i na to kako našim sudjelovanjem, kroz prikazivanje i rasvjetljivanje problema te podizanjem vidljivosti i svijesti, možemo biti dio rješenja. Ovaj problem mora biti u fokusu javnosti, poručila je Predsjednica Republike te upozorila kako žrtve nasilja ne smiju biti tretirane tek kao još jedan dosje. Pozvala je na promjenu svijesti javnosti prema nasilju, te neprihvatljivim ocijenila stav onih svjedoka koji na nasilje reagiraju rečenicom „To je njihova stvar“.”
Je li nasilje sveprisutno u društvu?
Predsjednica je u krivu. Nije joj prvi put. Nasilje nije sveprisutno i nasilje nije društveno prihvatljivo. Nije prihvatljivo ni po zakonima RH, ni po religijskim uvjerenjima većine građana, ni po obrazovnom sustavu, ni u društvenom ophođenju s drugim ljudima. Ako vam to moram naglašavati i napominjati, znači da imate ozbiljne probleme sa svojim ponašanjem i shvaćanjem svijeta u kojem živite. A možda i s okolinom koja vas okružuje.
Ali da ne bi ispalo da samo pričam ono što vidim oko sebe, jer to može biti subjektivno, okrenut ću se podacima.
O tzv. femicidu sam pisao u ovom tekstu gdje sam kao lažnu otkrio tvrdnju da je u 10 godina ubijeno 300 žena. Laž.
U drugom tekstu sam proanalizirao podatke MUP-a o nasilju nad ženama i obitelji gdje se moglo vidjeti da je nasilje u padu od 2011. godine.
U trećem tekstu sam se osvrnuo na tvrdnje ministrice i pravobraniteljice koje su podatke o nasilju nad ženama predstavljale na manipulirajući način. Mada su podaci pokazivali da nasilje pada, one su paničarile kako je nasilje ili u porastu ili postaje “brutalnije”. Tada sam se čudio zašto ministrica pozitivne podatke ne predstavlja na pozitivan način. Kako to da ministrica Murganić ne pokuša barem preuzeti na sebe pozitivne zasluge?
Podaci iz europskih istraživanja
Nedavno se na Twitteru pojavila grafika prenesena sa web stranice http://milosp.info/ koja je prepuna zanimljivih infografika.
Podaci s infografike su izazvali cinične komentare, a neki ne vjeruju podacima. Autor grafike je, po podacima na grafici, sastavio grafiku na osnovu istraživanja i podataka OECD-a. Ja nisam uspio naći podatke za Hrvatsku tamo, ali istraživanje o nasilju nad ženama u EU sam već spominjao u nekim svojim tekstovima. Na ovoj poveznici imate kompletne rezultate istraživanja na engleskom jeziku, skraćene rezultate na hrvatskom jeziku i kompletnu metodologiju, način na koji se provodilo istraživanje.
Kad i kako se istraživanje provodilo?
Projekt je započeo 2010. godine, a rezultati su objavljeni 2014. godine. Istraživanje i prikupljanje podataka je obavljeno u 2012. godini. Istraživanje je provodila Agencija EU-a za temeljna prava. U svojem tekstu o nasilju u obitelji, po podacima MUP-a, primjetio sam da je najveći broj slučajeva nasilja bio u 2011. godini. Nakon toga je počeo padati. Moglo bi se reći da je istraživanje provedeno dok je u Hrvatskoj bilo najviše prijavljivanja nasilja i nasilja u obitelji.
Ovo istraživanje je provedeno nad 1505 žena različite dobi, obrazovanja i mjesta stanovanja. U Hrvatskoj. Na razini EU-a u istraživanju je sudjelovalo više od 42 000 žena. Provođeno je delikatno i osjetljivo. Uz razgovore s ženama koje su provodili posebno obučeni istraživači. Više o tome imate u opisivanju metode kako se istraživanje provodilo. Ista metodologija je korištena u svim državama EU-a, Hrvatska nije posebno obrađivana. Istraživanje je korišteno samo za istraživanje nasilja nad ženama, ali u njemu se direktno može vidjeti i razmjer nasilja u obitelji. Barem jednog dijela.
Na primjer: pitanje o nasilju nad ženom je bilo postavljeno u nekoliko podpitanja. Je li vas zlostavlja sadašnji partner (suprug, nevjenčani suprug, dečko) , prijašnji partneri (bivši muž ili dečko) ili osobe koje vam nisu životni partneri (brat, sin,kćer, otac, majka, sestra, rodbina, prijatelj, neznanac). U svim ovim slučajevima, osim u slučaju neznanca, radi se i o slučajevima nasilja u obitelji. Isto tako, istraživanje se fokusiralo na nasilju doživljenom nakon 15. godine života, a ne u djetinjstvu. Doduše, u jednom dijelu istraživanja postoji i pitanje o iskustvu nasilja prije 15. godine života.
Kakva su bila pitanja i kakvi su bili rezultati?
Prikazat ću samo osnovna pitanja i odgovore.
Svaka ispitanica koja je odgovorila na prvi dio pitanja, bar na jedno pitanje, pozitivno, uvedena je kao da je žrtva nasilja. Na drugi dio pitanja isto tako. Neke su ispitanice doživjele oba oblika nasilja. Rezultati i odgovori su prikazani u donjoj tablici:
Ispitanice iz Hrvatske, njih 21% je odgovorilo pozitivno na ukupno pitanje. Njih 21% su zlostavljale osobe koje su im bile partneri ili im nisu bile partneri (prijatelji, rodbina, neznanci). Taj postotak je među najnižima u EU. Isti postotak imaju Malta i Slovenija a manji, 20%, samo Austrija.
Da se razumijemo, po podacima proizlazi da je svaka peta žena doživjela neki oblik nasilja. To je puno. Neki oblici nasilja su blaži, a neki okrutniji, ali svejedno je petina žena zlostavljana.
Sad će ispasti da gledam druge države i njihove rezultate, ali…zemlje koje imaju najveće slobode za žene ili najveću ravnopravnost žena, zemlje koje nam često služe kao uzor…imaju i veću stopu nasilja nad ženama. Velika Britanija i Francuska 44%, Finska 47%, Švedska 46%. Po njima ispada da je u tim državama zlostavljana skoro svaka druga žena starija od 15 godina.
Kakva su bila ostala pitanja?
Psihičko nasilje je također i po Zakonu o spriječavanju nasilja u obitelji kažnjivo. Pitanja u Okviru 2 su nastojala definirati točno kakvi su to oblici psihičkog nasilja.
Odgovori ispitanica iz Hrvatske su na ovo pitanje svrstani u grupu između 40 i 49%. To nije dno EU-a, već sredina. Nije ni vrh budući da najviše psihičkog nasilja ima u Danskoj i Latviji, do 70%.
Osim ovih pitanja postavljana su pitanja i o seksualnom uznemiravanju, nasilju u djetinjstvu i slično. Pročitajte istraživanje, zanimljivo je. Ovdje ću prenijeti samo odgovore na pitanje o zlostavljanju u djetinjstvu, jer je to bitno i da bi shvatili razmjere nasilja u obitelji.
Iz odgovora na ovo pitanje moglo bi se zaključiti da je skoro svako treće, žensko dijete, do 15. godine zlostavljano. I tu je najvjerojatnije najčešće riječ o tjelesnom kažnjavanju.
Ukratko, po istraživanju EU-a, mi smo na dnu po nasilju nad ženama i u obitelji.
Kako to? Zar nismo mi balkanski nasilnici?
Na početku samog istraživanja možete vidjeti da su i istraživači primjetili velike razlike između određenih država Europe. Sjever i Jug se razlikuju. Zatim, zemlje koje prednjače u pravima žena ujedno prednjače i u nasilju. Istraživači, na stranici 15 daju 5 razloga zbog kojih je to moguće:
- kultura pričanja o intimnim stvarima, posebno o nasilju u obitelji;
- društva s većom stopom ravnopravnosti žena će se otvorenije baviti nasiljem nad ženama;
- izloženost žena situacijama u kojima može doći do nasilja (rad, izlasci vani);
- veća urbanizacija donosi više nasilja, moguće da urbani tipovi više mlate žene od krezubih seljačina;
- različiti načini konzumiranja alkohola u državama su izravno povezani s nasiljem. Alkohol i obiteljsko nasilje su, dokazano, izravno povezani.
Svaka od ovih 5 točaka je povezana i ako govorimo o Hrvatskoj u odnosu na neke druge zemlje, onda je realno pretpostaviti da sve ove točke igraju utjecaj na to zašto je kod nas nasilja manje. Također, alkohol je jako važan čimbenik kad govorimo o nasilju u obitelji.
Neki, koji misle da smo balkanski nasilnici i seljačine, smatraju da u samom istraživanju žene nisu iskreno govorile, te da je nasilje prisutnije kod nas, ali su žene, zbog srama, straha i osude, odgovarale neiskreno. Malo vjerojatno. Istraživanje je anonimno, bez ikakvih posljedica. Tijekom istraživanja se ustanovilo, na razini EU-a, da je samo svaka treća žena koja je doživjela nasilje to isto i prijavila policiji. Svaka četvrta je to još rekla i bliskim osobama. Koliki je to postotak za Hrvatsku nije poznato.
Zaključak
Mada je svaka peta žena u Hrvatskoj proživjela neki oblik nasilja u obitelji ili van nje, istovremeno smo zemlja s vrlo malom stopom nasilja. Predsjedničina tvrdnja da je nasilje kod nas “sveprisutno” je političko podilaženje ljudima koji misle da je to istina. Sad dolazimo do jednog paradoksa. U tablici ispod je prikazano koliki postotak ispitanica misli da je kod nas nasilje problem.
Čak 81% ispitanica misli da je nasilje nad ženama u Hrvatskoj “vrlo često” i “prilično često”. Isto u većem postotku misle jedino Portugalke, koje također imaju vrlo malu stopu nasilja. Dakle, ispitanice iz dviju zemalja koje su na dnu ljestvice nasilja istovremeno su na vrhu ljestvice o predodžbi raširenosti tog nasilja. Apsurdno. I istovremeno samo 17% žena kaže da ponekad izbjegava određena područja ili situacije u Hrvatskoj kako bi izbjegle nasilje. Često to radi 7% ispitanica. U Luxembourgu je to 39%. Neko oružje za samoobranu u Hrvatskoj nosi između 1 i 3 % ispitanica. U Češkoj to nosi 20% ispitanica, a u Njemačkoj 13%.
Ukratko, po ponašanju i odgovorima ispitanica, među najsigurnijim državama EU-a smo, s najmanjom stopom nasilja nad ženama i u obitelji, a istovremeno predodžba tih istih žena je da je to nasilje vrlo velik problem. Kako to? Logičan zaključak je da te žene smatraju da se nasilje oko kojeg su one zabrinute događa ne njima, već nekom drugom. Zašto bi one došle do takvog zaključka? Jer je u medijima izvještavanje o tom nasilju vrlo često i to na način da se predstavlja kao velik društveni problem.
To je jedino logično.
Da se razumijemo, nasilje je uvijek velik problem. Ali netočni podaci i netočne percepcije o problemu će dovesti do pogrešnih zakona i pogrešnih politika. Te pogrešne politike će dovesti do povećanja problema, a ne rješavanja problema. Trenutno se smatra da bi promjena zakona, tako da oni postanu strožiji, dovela do smanjenja nasilja u obitelji. Je li to točno? To ne možemo trenutno znati jer nema nikakve rasprave o tome. Svakodnevno smo bombardirani medijskim izvještavanjem o nasilju koje se preblago ili nikako kažnjava. A nikad se ne daje točan podatak, čitava priča, niti objektivno stanje. Samo se očekuje da se čitatelj razljuti i da reagira po osjećajima a ne razumu.
A do rješavanju problema nasilja nad ženama i nasilja u obitelji neće nas dovesti osjećaji već razum. Osjećaji i dovedu ljude do nasilja.
Napomena: Ovaj članak je pisan uz upotrebu trenutno dostupnih informacija. Pokaže li se da su informacije netočne ili da postoje nove informacije, članak ćemo nadopuniti i promijeniti. Ako imate informacije s kojima možemo nadopuniti ili ispraviti članak kontaktirajte nas na info@dubokavoda.com.
Ako vam se svidio članak, počastite autora pivom.