Laži i manipulacije malog vuka

Širimo činjenice
  • 1
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Cirkus Kolorado je otišao iz Hrvatske. Predsjednik Srbije je obavio svoj posjet i vratio se u otadžbinu. Iza njegovog posjeta su ostale mnoge kontroverze i mnoge nepoznanice. Na primjer, o čemu su dvoje predsjednika uopće razgovarali? Što su dogovorili? Koja je sudbina Milorada Pupovca nakon Vučićevog posjeta? Kome je ovaj posjet koristio? Hoće li predsjednica Grabar – Kitarović osvojiti drugi mandata za predsjednicu? I, na kraju najvažnije, zašto se predsjednica obukla u crno? Međutim, nećemo se u ovom članku baviti s tim pitanjima. Radije ćemo se pozabaviti s nekim izjavama predsjednika Vučića koje su čista manipulacija ili čak i laž. Ništa čudno, već smo navikli da političari lažu. Međutim, razina laži i manipulacije s kojom se predsjednik Vučić poslužio u ovoj posjeti nadilazi dosad viđene.

Izmislili ste to o Velikoj Srbiji

Vučić se našao u neugodnoj situaciji kad nije mogao izbjeći pitanja novinara o njegovom govoru 1995. godine u okupiranoj Glini. Podsjetimo, na kraju govora je Vučić izjavio da “ukoliko srpski radikali pobijede i poraze predsjednika Srbije, vi znate da ćete živjeti u Velikoj Srbiji, jedinstvenoj srpskoj državi. Tu odstupanja biti neće.”

I mada postoji video snimka, predsjednik Srbije se odlučio povući i lagati novinarima i javnosti da to nije istina. Da on nikad nešto slično nije rekao. Realno, gadno je, s pozicije predsjednika jedne države, priznati ovako nešto. Vučić mora priznati da je imao/ima teritorijalne pretenzije prema susjednoj državi. A ako to prizna, morat će priznati da je i izgubio rat. Ne on, već Srbija, a on nastoji prikazati i sebe i Srbiju kao jaku osobu i jaku državu. U takvoj situaciji, njegova taktika je jednostavna. “Sad ću odbiti ovaj napad, jer je bitno da ga sad odbijem, a što će biti poslije nije me briga. Poslije se više neću nalaziti u neugodnoj situaciji.” I tako Vučić izabire sukob s novinarima uvjeravajući ih da su oni lažljivci, a ne on.
Kako bi se obranio, on nastavlja sa svojom taktikom još malo je proširivajući.  Budući da ga novinari napadaju, on odlučuje glumiti žrtvu. Neke životinje se prilikom opasnosti prave mrtve. Vučić se ne pravi mrtav, on se pravi žrtva.

Ja sam žrtva

U našoj javnosti u zadnjih pola stoljeća postoji mnogo žrtava novinarskih hajki, lažnih vijesti i novinarskog političkog ili ideološkog aktivizma. Ali Vučić nije takva žrtva. Njega novinari napadaju i pitaju na temelju istinitih činjenica. U tom slučaju on sam sebe mora postaviti kao žrtvu. I ne samo sebe, već i svoju obitelj. Preko svoje obitelji on ide i na čitav narod. Jedan narod je žrtva, a drugi, onaj čiji pripadnik trenutno postavlja pitanje, je nasilnik.
“Ja sam se trudio da i jed, i čemer, i sve ono kroz što prolazim ne pokazujem. Znate, ako vam pokažu – baš me briga što su tebi spalili kuću, što su tvome ocu ubili oca, što su tvom ocu ubili djeda, baš me briga za sve to, jedna tvoja izjava od prije 30 godina mi se nije svidjela, aj’ sad ti budi kriv za sve to – vi stanete, gledate i ne vjerujete da pored svih vaših poruka o budućnosti neko i dalje na tome insistira.” Kako mu je bilo teško objasnio je novinarima RTS-a.
U Vrginmostu se branio od napada krvožednih novinara, pa je u svoju obranu izjavio:
“Vučić nije bio četnik. 1992. godine sve su kuće Vučića spaljene u selu Čikurić, naišle su hrvatske jedinice. Nitko ih nije branio. Nisam tražio ničiju ispriku.”  Ovakve izjave je jako teško provjeriti. Trebalo bi ispitati kompletnu povijest Vučićeve obitelji i s majčine i očeve strane, pa sa strane njegovih djedova i baka…mukotrpan posao sa neizvjesnim rezultatom. Zato Vučić i izjavljuje takve stvari jer zna da su neprovjerljive. Tko će pronaći i istražiti tko je koga ubio prije 80 godina? Mi smo pokušali pronaći selo Čikurić ili Čipurić koje Vučić spominje da je spaljeno 1992. godine. Google maps ne pokazuje nikakve rezultate. Međutim, u ovoj priči nije ni bitna istina, bitna je manipulacija. Vučić je žrtva, njegova obitelj je žrtva, Srbi su žrtve. Žrtve izazivaju sažaljenje i naše simpatije, nasilnici izazivaju osudu i kaznu. I to je sva bit Vučićeve priče i njegove politike.
A  Srbi su toliko toga dali Hrvatskoj, kaže indirektno Vučić. “Iako smo svi svjesni stradalničkog pečata Srba u Hrvatskoj, trebalo bi predstaviti i drugu stranu. Ponosimo se ćiriličnim pismom, piscima poput Petra Preradovića, Vladana Desnice, Grigora Viteza, o doprinosu Nikole Tesle, od oca Srbina i majke Srpkinje, rođenog u Lici, ne trebam govoriti.” 

Petar Preradović je Srbin?

Sasvim olako je Vučić, i ne samo on, “prekrstio” Petra Preradovića u Srbina. Preradović je rođen 1818. godine, u vrijeme kada ljudi u Hrvatskoj, a šire, nisu doživljavali svoje nacionalne identitete na način kako ih mi doživljavamo. Rođen je u obitelji pravoslavne vjere, ali tijekom školovanja u Austriji je prešao na katoličanstvo. Nije jasno kako se to točno dogodilo, ali u to vrijeme su svi časnici habsburške vojske bili katolici. To je bio i jedan od uvjeta za časnika. Preradović je, najvjerojatnije, automatski sebe deklarirao katolikom. Je li ga to činilo Hrvatom? Ni najmanje. Tijekom svojeg školovanja skoro je zaboravio hrvatski jezik. Piše pjesme na njemačkom jeziku, a tek poslije se oduševljava idejama Ilirskog narodnog preporoda i domoljubljem. Preradović je smatrao da je slavensko jedinstvo jako bitno. I kad piše o jeziku, spominje jedan jezik od Jadrana do Crnog mora. Preradović, kao i dobar dio ljudi tada, postaje Hrvat i sam za sebe se kao takav izjašnjava i u svojem djelu “Crtice moga  života”,  tiskanog 1890. u knjizi Petar Preradović, Milivoj Šrepel.
Str. (III):
“To je bilo godine 1838., na koje koncu prispijem k regimenti, gdje nadjem nekoliko oficira sunarodnika, naime: Gjuru Benka, Engelberta Knežića i Jerka Pevelića. Premda smo se kao Hrvati radi imali i često skupa bili, ali živjeli smo samo u vojničko-njemačkom duhu; malo kad nam je na um palo da progovorimo na svome jeziku.”
Str. (XVI):
“Sa velikom je žalošću gledao Preradović na razdor Hrvatâ i Srbâ, ali nije gubio nade da će prosvjeta i razbor s vremenom i ovu nesreću odkloniti. O tom bratskom sporu jada on u pismima prijatelju dru. Ignjatu Brliću. Tako mu piše iz Tamišvara 23. travnja 1861.: Srblji se odmiču od nas, više na svoju nego na našu štetu, to će oni osjetiti kašnje, kad se bude kolač dielio. Mene srce boli misleći na taj naš medjusobni jad.”
Str. 366.-367.  Preradović piše:
“…Poslanica Špiri Dimitroviću. Nas nekoliko častnika Hrvata imali smo priliku upoznati se tu s nekojimi častnici zemljaci pukovnije Karla Ferdinanda, br. 51., koji su u narodnom duhu drugovali, Kačićeve pjesme čitali… Dodje od njega pjesma, a u pjesmi svi mi hrvatski častnici Bakonjevci (bilo nas je jedno šestorica)… ”

Preradović piše i pjesmu o svojem identitetu. Očito ga boli optužba da je izdajica srpstva jer se deklarira kao Hrvat. Dapače, spreman se je zbog tog i pobiti. On svojeg prijatelja kojem piše pjesmu i dalje smatra bratom.

Hrvat ili Srbin
(Nekome prijatelju)

Ti se na me srdiš, mili pobratime,
Veliš: “Srbin jesi, srbsko imaš ime,
Tvoji pradjedovi svi su Srblji bili,
Na Kosovu polju modru krvcu lili,
A ti, njihov unuk, za Srblje, ne mariš,
Već se u Hrvatsvu pokvarenu kvariš! “
Tvoj me ukor, pobre, tišti, odveć jako
I da niesam vojnik, pod tiskom bih plako;
Al ovako znadeš, lake su mi misli,
I popuštam ondje, gdje bi drugi stisli.
Izvan ako hoćeš da se porvamo,
A ti sedlaj noge, pak dojaši amo,
Ustanovi mjesto, vrieme i drugara,
Pa ćemo razpačat, što nam srce para,
A u cielom svietu neka spomen bude,
Da su do dva brata bili dvije lude.

Pitanje nacionalnog identiteta u 19. stoljeću je komplicirano pitanje. Tada se nacionalni identiteti počinju buditi, a pojedinci, pa i grupe se nacionalno određuju. Preradović se odredio kao Hrvat. Možda je i imao srpsko podrijetlo. Da su se kao on odredili svi tadašnji pravoslavci i ljudi srpskog podrijetla, danas bi Hrvatska sasvim drugačije izgledala. A Vučić ne bi imao kome dobacivati: “Ne moraš baš za svaki zakon da glasaš, Milorade! Zacrvenio se. Kaže narod da onaj tko se crveni ima srama i časti.” Naravno, tada to ne bi bila Hrvatska nimalo po mjeri Aleksandra Vučića.

Zaključak

Ne sjećamo se baš političara koji je otvoreno ovako lagao, kao Aleksandar Vučić. Bez obzira na laži i manipulacije, svoje je ciljeve postigao. Rekao je da nije rekao što je rekao, predstavio se kao žrtva, a za Srbina je predstavio čovjeka koji bi ga izazvao na dvoboj zbog svega onoga što Aleksandar Vučić jest i što predstavlja.

Napomena: Ovaj članak je pisan uz upotrebu trenutno dostupnih informacija. Pokaže li se da su informacije netočne ili da postoje nove informacije, članak ćemo nadopuniti i promijeniti. Ako imate informacije s kojima možemo nadopuniti ili ispraviti članak kontaktirajte nas na info@dubokavoda.com.

Facebook komentari