Je li Hrvatska vjerska država?

Širimo činjenice
  • 6
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Duže vremena, točnije od demokratskih promjena 1990. godine, u hrvatskoj javnosti postoji mišljenje ili dojam da je hrvatska vlast (ili država) povezana s Katoličkom crkvom. Točnije rečeno, teško je definirati s kim je Katolička crkva “slizana” jer ni oni koji takve tvrdnje daju, nisu sigurni. Uzmimo za primjer bivšeg predsjednika Hrvatske, Ivu Josipovića, koji je nedavno prenio izjavu bivšeg veleposlanika u Vatikanu , Ivice Maštruka.  Kada bi se analizirale izjave Ive Josipovića, moglo bi se zaključiti da se on dijelom slaže s Maštrukom po pitanju jačanja utjecaja Crkve na institucije u RH, i istovremeno napominje da Hrvatska nije “katolička džamahirija”. Ispada da ni on nije načisto. Je li Hrvatska sekularna ili nije? Ili je samo sekularna dok je Ivo Josipović predsjednik, a SDP na vlasti, a “katolička džamahirija” dok je HDZ na vlasti?
Također, javne izjave pojedinih katoličkih svećenika ili biskupa o politici ili političkim strankama, utiču na široko rasprostranjeno mišljenje da je utjecaj Katoličke crkve na politiku velik. Pogotovo u predizborno vrijeme kad, navodno,  svećenici s oltara propovijedaju za koga treba glasati. Koliko je u Hrvatskoj rašireno mišljenje o utjecaju Crkve na državu i “slizanosti”, pokazuje i istraživanje Pew Research Centera.

Prema njemu, ispitanici u Hrvatskoj se u vrlo visokom postotku, čak 72%, izjašnjavaju da su vjerske institucije previše uključene u politiku. Po tom istraživanju ispitanici smatraju da su vjerske institucije previše opterećene brigom o striktnim pravilima, novcu, moći i politici, nego što vode računa o svojoj društvenoj i humanitarnoj korisnosti. Naravno, budući da je Hrvatska država s ogromnom većinom katolika, očito je da se ovo mišljenje ispitanika odnosi baš na Katoličku crkvu.

Mišljenje javnosti je velikim dijelom kreirano i prenošenjem i izvještavanjem medija, a mediji su u Hrvatskoj dosta kritični prema Katoličkoj crkvi, pa čak i pojedincima i udrugama koji djeluju u društvu s nekih vjerskih temelja, poput udruge “Vigilare”. U nekim medijima ili portalima, bilo kakvo djelovanje pojedinaca se naziva “vjerskim ekstremizmom”, udruge se automatski proglašava podružnicama Katoličke crkve, bilo u tome istine ili ne, a vlast se proziva za kolaboraciju ili pasivnost. Inicijative koje se pojavljujuju, a koje u sebi imaju dijelove vjerskog morala, ili čak morala općenito (poput zabrane pobačaja), automatski se pripisuju utjecaju i djelovanju Katoličke crkve ili parakatoličkih organizacija (Opus Dei). U nekim slučajevima sve djeluje kao teorije zavjere. Članak na portalu Index.hr je školski primjer takvog izvještavanja.

Koliko je Crkva povezana s državom ne ovisi o tome koja je stranka na vlasti, već se to mora vidjeti kroz zakone i praksu unutar države. Nije to pitanje osobnog osjećaja pojedinog agnostika, ateista, vjernika ili bilo kog drugog, to je pitanje koje je lako dokazivo i lako vidljivo. Povezanost Crkve kod nas, i države, najviše se objašnjava i dokazuje tzv. Vatikanskim ugovorima, te novcem i proračunskim davanjima koje država isplaćuje Katoličkoj crkvi. Međutim, takva i slična davanja ili ugovore, Republika Hrvatska ima i s drugim vjerskim zajednicama koje postoje u Republici Hrvatskoj.

Istraživanje Pew Research Centra, o državama i njihovim državnim i preferiranim religijama, svrstava Hrvatsku u skupinu država koje nemaju službenu religiju ni religiju koju država preferira.

Istraživanje je uključivalo provjeru zakonskih dokumenata (Ustav, zakoni, ugovori) i praksu kako se države odnose prema vjerskim zajednicama. Pew Research Center je podijelio države u četiri skupine.
Prva skupina ima službenu religiju definiranu ustavima i zakonima. Nije nužno da je ta religija povlaštena, ali u većini slučajeva jest. Na svijetu postoje 43 takve države. Na slici su označene plavom bojom.
Druga skupina država ima religiju koju preferira u odnosu na druge religije. Religija nije službena, ali je obilježena kao “povijesna” ili “tradicijska”, a ima i novčane ili neke druge prednosti u odnosu na druge religije. Takvih država ima 40 u svijetu. Na slici su označene svjetloplavom bojom.
Treća skupina država nema ni službenu ni povijesnu religiju, zakoni ne govore o religiji, a prema svim vjerskim skupinama u državi se odnose jednako. Zajamčena je sloboda vjeroispovijesti i ni jedna druga religija nema prednost u odnosu na ostale. Takvih država je 106 na svijetu, a na slici su označene sivom bojom. Hrvatska je među njima.
Četvrta skupina država je neprijateljski nastrojena prema religijama ili ih nastoji vrlo striktno kontrolirati. U svojim zakonima imaju objavljenu slobodu vjeroispovijest, ali u praksi se bore protiv religije. Takvih država je 10 na svijetu i na slici su označene smeđom bojom.
Ako želite proučiti kompletnu analizu, možete na stranicama Pew Research Centra. Centar objavljuje i godišnje analize o stanju religije u državama po svijetu, kao i istraživanja religioznosti u pojedinim državama.

Utjecaj Crkve na hrvatsko društvo, a time i na politiku postoji i nekad je veći, a nekad manji. Taj utjecaj nije različit od onog koji se može naći u drugim europskim državama. Najviše se očituje kroz djelovanje pojedinaca ili udruga koje nastoje utjecati na kompletno društvo ili na donositelje političkih odluka. Na sličan način djeluju i ostale skupine ili pojedinci koji žele utjecati na donošenje odluka u Hrvatskoj. Primjer kako se uobičajeno djeluje je vidljiv danas oko priče o Istanbulskoj konvenciji. Protivnici ratifikacije Istanbulske konvencije koriste mogućnosti koje imaju na raspolaganju (Crkvu koja se tome protivi, društvene mreže, civilno društvo, političare i u manjoj mjeri medije), a zagovaratelji ratifikacije koriste to isto (osim Crkve) s dodatkom medija i stranačkih struktura od kojih su pojedine kompletne za ratifikaciju (HDZ se još nije izjasnio). Budući da u Hrvatskoj prihvaćamo dogmu kako se Crkva ne bi trebala miješati u “politiku”, a “politika” nam je skoro sve (rad nedjeljom, pobačaj, nasilje u obitelji, definicija obitelji, kazne prekršiteljima zakona) jer smo dopustili da nam se država uvuče u sve pore života, onda je normalno da imamo dojam kako je Crkva previše uvučena u politiku i “slizana” s državom. Konkretno, pitanje rada nedjeljom je i vjersko pitanje. Mi smo ga pretvorili u političko. Budući da se Crkva ne bi smjela miješati u politiku, onda Crkva ne bi smjela ništa ni reći o trećoj Božjoj zapovijedi. To nas dovodi do apsurda.

Zaključak

Upravo primjeri u kojima se vidi sukob Države i Crkve o pitanjima koji se “tiču” Crkve i vjerskog morala, a u kojima Država ne popušta i ne mijenja zakone (pobačaj, rad nedjeljom) pokazuju da ni utjecaj Crkve na Državu nije jak. Zakoni koje Hrvatska ima su izrazito sekularni, a po nekim vjerskim tumačenjima i nemoralni.
Osim toga, Država svojim zakonima i pravilima ne preferira ni jednu religiju, niti jednu crkvu. Na taj način ni ne može postati “vjerska država”. Pogotovo u društvu u kojem 70% stanovništva smatra da bi država i crkva trebale biti strogo odvojene jedna od druge. “Bojazni” koje tzv. “sekularisti” iskazuju kroz medije ili u politici su samo plašenje vlastite populacije kako bi se zbili i homogenizirali vlastiti redovi, a ujedno i stvorio antagonizam prema društvu u kojem vjerske skupine imaju velik ili bilo kakav utjecaj.  Istovremeno, hrvatsko društvo i tradicija, povijest i mentalitet,  su građeni na kršćanskim, katoličkim, vrijednostima i izbacivanje tih vrijednosti iz društva nije moguće. S njima su “zaraženi” i ateisti.

Napomena: Ovaj članak je pisan uz upotrebu trenutno dostupnih informacija. Pokaže li se da su informacije netočne ili da postoje nove informacije, članak ćemo nadopuniti i promijeniti. Ako imate informacije s kojima možemo nadopuniti ili ispraviti članak kontaktirajte nas na info@dubokavoda.com.

Facebook komentari