Pederi, Srbi, a u novije vrijeme i Cigani, u Hrvatskoj izazovu ostrašćene rasprave. Dok jedni staju u obranu nekih njihovih “prava”, drugi bi najradije da takvih nema, ili ako ih ima da ne govore što su i da su tu.
Ali ne ide to tako.
Najnoviji primjer je navodna odluka Ustavnog suda RH kojom se dopušta “gay partnerima” udomljavanje djece. Primjer medijskog izvješćivanja o toj odluci možete pročitati ovdje. I mada je članak na N1 sasvim točan, neki zaključci koji se predstavljaju u njemu su sasvim pretjerani. U najmanju ruku.
Pa i njihova novinarska perjanica je prenijela na isti način viđenje odluke Ustavnog suda.
Reakcije na odluku Ustavnog suda
Peđa Grbin, saborski zastupnik SDP-a, odluku US RH-a tumači kao pobjedu njihovih zahtjeva, mada je njihove zahtjeve Ustavni sud odbio.
Hrvoje Zekanović, zastupnik Suverenista, smatra da je odluka US-a “neprihvatljiva”. Usput se malo popljuje po Ustavnom sudu.
I znani i neznani, pogotovo na društvenim mrežama, su stali iza te odluke Ustavnog suda, ili su je popljuvali kao štetnu za djecu, društvo, državu, narod i koga sve ne.
A što je zapravo Ustavni sud odlučio?
Odluka Ustavnog suda
Ustavni sud RH je odlučivao o nekoliko pritužbi hrvatskih građana, stranaka i udruga o Zakonu o udomiteljstvu, tj. na neke njegove članke.
Čitavu odluku Ustavnog suda možete pročitati na ovoj poveznici.
Prva stvar koja je tužiteljima bila sporna je:
“Članak 9.
U smislu ovoga Zakona pojedini pojmovi imaju sljedeće značenje:
3. Udomiteljska obitelj je zajednica koju čine udomitelj, njegov bračni ili izvanbračni drug, djeca i drugi srodnici s kojima udomitelj živi u zajedničkom kućanstvu.”
Primjetite da se nigdje u članku ne spominje “istospolna zajednica”. Tu je spomenut udomitelj (pojedinac koji udomljava korisnika), njegov bračni/izvanbračni drug, ali nigdje nema istospolnog partnera ili nečeg sličnog. SDP je, npr., zaključio kako se tu radi o diskriminaciji po pitanju seksualne orijentacije i da bi takav članak trebalo promijeniti. Jer nigdje nisu takve zajednice spomenute, što naravno znači, da se njima ne dopušta udomljavanje.
Isto tako, neki drugi su rekli da je udomljavanje profesionalna djelatnost (nekim ljudima je to posao i od toga žive) a izostavljanje istospolnih zajednica i pojedinaca/pojedinki homoseksualne orjentacije bi značilo da se njima osporava pravo na rad.
Ustavni sud je sve primjedbe odbacio, a na 40-tak stranica je dao obrazloženje zašto. Nisu svi suci bili jedinstveni u mišljenjima, čak njih 5 je dalo izdvojena mišljenja, uglavnom se slažući s odlukom, ali ne i s argumentacijom.
Što je odlučio Ustavni sud?
” Ustavni sud, dakle, ne može ocijeniti neustavnima zakon ili zakonsku odredbu samo zato što u njima neko pitanje nije uopće uređeno ili je nepotpuno uređeno ili nije uređeno na način koji predlagatelj smatra ispravnim, ako postojeće uređenje određenog pitanja, samo po sebi, zakon odnosno zakonsku odredbu ne čini neustavnima. “
Ukratko, ako nešto nije zakonski zabranjeno to logički znači da je dozvoljeno. U ovom slučaju udomljavanje djece od strane istospolnih parova nije zabranjeno. A osim toga, kako Ustavni sud kasnije i navodi, Ustav i ostali drugi zakoni zabranjuju diskriminaciju osoba prema njihovoj seksualnoj orijentaciji. Ako Ustav i drugi zakoni to zabranjuju, otkud nam uopće ideja da bi zakon o udomljavanju tako nešto dozvoljavao?
To pitanje bi trebalo postaviti zastupnicima SDP-a, HNS-a, GLAS-a i ostalim LGBT aktivistima.
“Pitanja koja podnositelji zahtjeva odnosno predlagatelji otvaraju u slučaju ZoU-a – konkretno činjenica da su istospolno orijentirane osobe koje žive u životnim i neformalnim životnim partnerstvima u potpunosti izostavljene iz zakonskog teksta – ne mogu se smatrati pukim zakonodavnim propustom. Razvidno je iz svih činjenica i okolnosti vezanih uz predlaganje i donošenje ZoU-a (v. u točkama 10. – 13.1. obrazloženja ove odluke i rješenja) da je riječ o pravnopolitičkom pristupu, a zatim i normativnom modelu udomiteljstva koji je zakonodavac svjesno odabrao. Taj model odbacuje mogućnost da bi, vezano uz udomiteljstvo, istospolno orijentirane osobe koje žive u životnim i neformalnim životnim partnerstvima imale bilo kakvu ulogu, premda im ništa u tom smislu nije izrijekom zabranjeno. Međutim, jednako tako, ništa im nije ni dozvoljeno, već su jednostavno “prešućene”. “
Ustavni sud je prilikom svojeg odlučivanja razmatrao i argumentaciju predlagatelja zakona, Vlade, zašto nisu spomenuli i istospolne zajednice. Zašto su izabrali takvo rješenje koje određene skupine prešućuje? Usput, kako sam već pisao o udomljavanju ,spomenuo sam i kako zapravo samo pojedinac udomljuje dijete i bavi se tom “djelatnošću”. Članovi njegove obitelji daju pristanak. O ovom slučaju sam pisao i u ovom tekstu. U tekstu sam i napisao kako je po zakonu vidljivo da nema diskriminacije istospolnih parova, s čime se složio i Ustavni sud, ali US dodaje termin “prešućivanja”.
Donositelj zakona kaže:
“…da je osnovni cilj donošenja ovoga Zakona zaštita najboljeg interesa najosjetljivijih socijalnih skupina: djece, osoba s invaliditetom i starijih osoba, a koju ne mogu ostvariti u vlastitoj obitelji. … od izuzetnog je značaja da se prethodno osiguraju preduvjeti u pozitivnom stavu društva, kako bi se osigurala njihova integracija i socijalna uključenost, odnosno ravnopravno sudjelovanje u društvenoj zajednici. Naime, korisnici usluge udomiteljstva imaju prošlost, svoje navike i izgrađeno mišljenje ili pretpostavku o obitelji pa tako i udomiteljskoj obitelji. Sama činjenica njihovog smještaja u udomiteljstvo je stresan trenutak u njihovom životu koji je vrlo često prethodno uvjetovan nekim drugim stresnim ili traumatičnim događajima. Promjena mjesta stanovanja je često praćena socijalnom izolacijom, problemima u prilagodbi i osjećajem da se nekome korisnik nameće ili da mu se netko nameće. Treba uzeti u obzir i da osobe koje su smještene u udomiteljsku obitelj ne prekidaju vezu s članovima svoje obitelji, osim ako drukčije nije uređeno odlukom nadležnog tijela. Članovi obitelji imaju pravo posjećivati smještene osobe kao najranjivije skupine u društvu. Također, ističemo da je zakonsko uređenje istospolnih zajednica … novina u hrvatskom zakonodavstvu i još nije moguće procijeniti utjecaj na sve segmente društvenih odnosa.
(….) Stručni nositelj je mišljenja kako je za proširivanje značenja udomiteljske obitelji, potrebno provesti konkretna znanstvena istraživanja u Republici Hrvatskoj u odnosu na potrebe korisnika, njihova očekivanja i utjecaj drugih članova obitelji. Nakon provedenih istraživanja, ovisno o rezultatima, mišljenja smo da je potrebno provoditi kampanje s ciljem podizanja svijesti građana … odnosno pozitivnog stava društva.”
Ukratko, po predlagatelju zakona, vrlo je važno mišljenje obitelji korisnika koji se smješta u udomiteljsku obitelj, samog korisnika, a i okoline, tj. društva. Negativna reakcija okoline i obitelji vrlo loše može utjecati na samog korisnika, pogotovo dijete.
Slično poput predlagatelja zakona misle i neki novinari. Društvo, “zemlja u kojoj praktički nema zdravog razuma” za udomljavanje djece od strane istospolnih parova, kaže novinarka. Pa ipak, po toj novinarki i sličnima koji su se javljali u svojim komentarima u medijima, baš takvim parovima bi trebalo dati djecu na udomljavanje bez obzira što bi to moglo imati loš utjecaj na psihofizički razvoj djeteta. Provedimo eksperiment bez obzira što okoliš u kojem provodimo eksperiment ne ide na ruku rezultatima eksperimenta. Ovakva argumentacija koju provode neki LGBT aktivisti doslovce znači “idemo riskirati, možda će biti korisno za djecu”.
Nasuprot aktivistima i medijima, socijalni radnici ne smiju riskirati. Isto tako ni zakonodavac ne smije provoditi eksperimente.
Da razjasnimo neke stvari: predlagatelj zakona ne kaže da bi moglo biti loših posljedica po dijete zbog udomitelja, već navode okolinu, obitelj korisnika, samog korisnika i slično. Ti faktori bi mogli utjecati na dijete.
Jednakost ljudi
Ustavni sud je donio rješenje i objašnjenje po kojem se i istospolnim zajednicama, tj, pojedincima jer pojedinac udomljuje, mora omogućiti pristup svim uslugama države, kao što imaju svi građani RH.
I to je jedino logično i normalno. Zašto?
Po Ustavu, Deklaracijama UN-a, Rezolucijama EU-a, hrvatskim zakonima, nitko u Hrvatskoj ne smije biti diskriminiran ni po kojoj osnovi. Hrvatska, za razliku od Švicarske koja je to učinila na referendumu prije nekoliko dana, već desetak godina ima Zakon protiv diskriminacije. A jedna od tih diskriminacija je i diskriminacija po seksualnoj orijentaciji. Čak i da su svi ustavni suci mrzitelji homoseksualaca drugačiji pravorijek doslovce ne bi mogli donijeti. Jer je nemoguće.
Upravo zato je doslovce suludo da su pojedine stranke, a neki pojedinci u njima su čak i pravnici, uputile zahtjev za preispitivanje ustavnosti Zakona o udomiteljstvu. Jer ako u tom zakonu nisu spomenuti homoseksualci izrijekom, svejedno imamo zakone u kojima su spomenuti ljudi općenito, pa i zakone koji zabranjuju bilo kakvu diskriminaciju. A to znači da se zabranjuje općenito diskriminacija po seksualnoj osnovi.
“Pritom Ustavni sud podsjeća da na danas ostvarenom stupnju razvoja demokratskog društva i pripadajuće pravne stečevine treba biti jasno – i bez formalnih odluka Ustavnog suda – da postoji opća obveza pridržavanja Ustava u svim sferama društvenog života (članak 5. Ustava) te da su svi vezani uz najviše vrednote ustavnog poretka koje su u Ustavu utvrđene kao temelj za njegovo tumačenje (članak 3. Ustava).“
I dalje:
” Iz navedenog slijedi da su sudovi odnosno druga nadležna tijela koja u rješavanju pojedinačnih slučajeva neposredno odlučuju o pravima i obvezama građana dužni (v. članke 19. i 115. stavak 3. Ustava) tumačiti i primjenjivati zakone u skladu s njihovim smislom i legitimnom svrhom te odluke donositi na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava i bez intervencije Ustavnog suda koju predlažu predlagatelji.”
Pravo djeteta
Naravno, reći će neki, dat ćemo djecu pederima, ali što ćemo onda s njihovom dobrobiti? Što je s pravima djece? Misli li itko na to?
I o tome je Ustavni sud svoje rekao:
“Iz ustavnih osnova (…) jasno je vidljivo da je “središnja figura” cjelokupnog sustava socijalne skrbi osoba u potrebi, to jest korisnik nekog oblika socijalne skrbi, uključujući i udomiteljstva, da su u fokusu upravo njegova prava i njegov najbolji interes, a ne prava i interesi pružatelja socijalnih usluga, pa tako ni udomitelja. Ne postoji, naime, “pravo biti udomitelj”, već postoji obveza države da skrbi za osobe u potrebi – među ostalima za socijalno zapuštenu i/ili tjelesno/duševno oštećenu djecu, mladež i nemoćne osobe (…). Kada se država, izvršavajući tu svoju obvezu, opredijeli za uspostavu (i) instituta udomiteljstva, onda prava propisana u okviru tog instituta pripadaju korisnicima udomiteljstva, a sva ostala prava i obveze iz mjerodavnog zakona samo su u funkciji ostvarivanja prava korisnika te, kao takva, moraju biti dostupna svima zainteresiranima za takav oblik suradnje s državom.”
Nitko nema pravo udomljavati ili posvajati djecu ili bilo koga. Takvo pravo ne postoji. Dapače, u Zakonu o udomiteljstvu je nekim kategorijama građana zabranjeno bavljenje udomiteljstvom (čl 17.). Postoji pravo na jednakost pred zakonom i državnim institucijama. Ovo obrazloženje Ustavnog suda je ujedno i odgovor na pritužbe da je homoseksualcima uskraćeno pravo na rad, tj pružanje profesionalne usluge udomiteljstva.
“Ustavni sud u cijelosti prihvaća stajalište da jačanje udomiteljstva i najbolji interes korisnika udomljavanja (djece, ali i svih ostalih) jest i treba biti okosnica i cilj ZoU-a te da je takav cilj neupitno legitiman, pa je legitimno i favoriziranje korisnika odnosno njihovog prava da budu udomljeni na način koji je u njihovom najboljem interesu, dok su prava i obveze udomitelja propisani isključivo u funkciji tako definirane svrhe zakona.
Polazeći od navedenog, teško se može braniti pristup prema kojem interes jedne određene skupine građana da postanu udomitelji a priori i bezuvjetno isključuje najbolji interes potencijalnih korisnika udomljavanja. Još se teže može braniti stajalište da pripadnicima te skupine građana treba onemogućiti i sam pristup mjerodavnim tijelima odnosno postupcima u vezi s udomiteljstvom, u kojima tek treba biti ispitano, na temelju sveobuhvatne stručne analize i procjene, mogu li oni u svakom pojedinom slučaju udovoljiti standardu najboljeg interesa (određenog) korisnika.”
Ukratko, djeca/korisnici su na prvom mjestu. Udomitelji, pa bili oni i homoseksualci nisu bitni. Ali svi imaju jednaka prava pred institucijama države i nikoga se ne može diskriminirati, u ovom slučaju konkretno, po seksualnoj osnovi.
Nadalje, “sveobuhvatnim stručnim analizama i procjenama” se odlučuje udovoljava li pojedini udomitelj “standardu najboljeg interesa određenog korisnika”.
“U tom smislu elementi važni za postupanje u najboljem interesu korisnika udomiteljstva, barem oni supstancijalni, ne određuju se niti ih je moguće odrediti na apstraktan način, zakonom, već se utvrđuju u svakom pojedinačnom slučaju u propisanom postupku pred za to nadležnim tijelom, na temelju analize i procjene provedne u skladu s pravilima struke te uz neizostavno uvažavanje mišljenja samog potencijalnog korisnika (onog kojem mjerodavni zakoni Republike Hrvatske priznaju sposobnost da se sam skrbi o vlastitim pravima odnosno da se o njima autonomno izjasni) ili osobe čija je obveza skrbiti o pravima korisnika.”
Ukratko, struka daje svoje mišljenje. I vodi se posebno za svaki slučaj.
Zaključak
U čitavom oduševljenju i panici koja je nastala među aktivistima različite provincijencije zaboravile su se činjenice. Moram ih ponoviti. Samo neke.
Ustavni sud nije donio odluku da istospolni parovi mogu biti udomitelji. Sud doslovce spominje da ni homoseksualci ni bilo tko drugi nema pravo biti udomitelj. Institut udomiteljstva nije pisan zbog udomitelja već zbog djece i korisnika udomiteljske skrbi. Djeca/korisnici su na prvom mjestu, a ne homoseksualci, kako su to neki zamislili.
Udomiteljstvo nije posao na koji svatko ima pravo. Dapače, po članku 17. nekim osobama je zabranjeno bavljenje udomiteljstvom, npr. osuđenim obiteljskim nasilnicima.
Hrvatski zakoni ne diskriminiraju. Mada su istospolne zajednice prešućene u Zakonu o udomiteljstvu, postoji Ustav, zakoni i međunarodni dokumenti koji jasno kažu da su svi ljudi jednaki pred institucijama Države. Svi moramo imati jednak pristup određenim institucijama i postupcima. Isto se odnosi i na istospolne zajednice u odnosu na instituciju udomiteljstva. Nikako drugačije nije moglo ni biti. I nikakvu drugačiju odluku Ustavni sud nije mogao ni donijeti.
Ništa se nije promijenilo u odnosu na situaciju prije odluke Ustavnog suda. I dalje centri za socijalnu skrb stručno procijenjuju potencijalne udomitelje. I dalje se procjenjuje koja je dobrobit i najbolji interes djeteta/korisnika. I dalje nema stručnih studija koje bi procijenile koja je prednost ili nedostatak istospolne obitelji u odnosu na raznospolnu obitelj ili državni dom. Dok to ne postoji, centri za socijalnu skrb će i dalje prednost davati udomiteljima koji imaju “tradicionalniju” obitelj. Jer kako sam već napisao u jednom tekstu:
“Od tradicije i narodnih izreka, pa do hrvatskih sveučilišta, uči se da je za razvoj djeteta najbolje kada ima oca i majku. Ako se tako uči, onda je normalno da oni koji su tako naučeni i primjenjuju ono što su čitav život učili. Osim toga, moraju gledati i ono što je najbolje za dijete, moraju gledati i interes djeteta. U tom slučaju jasno je da će heteroseksualna obitelj, tj zajednica žene i muškarca, uvijek imati prednost prilikom i udomljavanja i posvajanja.”
Peđa Grbin i političari lažu. Ustavni sud je odbacio njihove zahtjeve. Naravno, i oni i aktivisti u medijima nastoje ovu odluku prikazati kao svoju pobjedu. Razlog tome je što na taj način žele izvršiti pritisak na buduće odluke centara za socijalnu skrb. Nemojmo se zavaravati, cilj je zastražiti ljude u socijalnim službama kako bi oni bez otpora predavali djecu na udomljavanje istospolnim parovima koji bi to zatražili. Rijetki su takvi, ali to nije ni bitno. Bitna je praksa tih centara i bitne su zakonske odluke. Zato se i ova odluka nastoji prikazati onakvom kakva nije.
Panika konzervativnih udruga je bezrazložna. Kako sam već pisao ranije, kod nas homoseksualci mogu biti i roditelji, nije to nekakav bauk. Panika koju konzervativci sada stvaraju je zapravo priprema i mobilizacija konzervativaca za buduće akcije. Netko treba biti i opozicija “progresivizmu” koji trenutno harači hrvatskim medijima i udrugama nesvjestan vlastite nesvjesnosti. I koji je trenutno vrlo sebičan. Zato moraju postojati konzervativci koji će upozoravati na neke nelogičnosti i opasnosti LGBT-a i progresivizma.
Uglavnom, bit će još tu dosta materijala za obradu. Meni su zanimljivi mediji koji već odavno nisu mediji niti su po ovom pitanju objektivni i namijenjeni edukaciji i informiranju, već širenju propagande i ispiranju mozga.
Napomena: Ovaj članak je pisan uz upotrebu trenutno dostupnih informacija. Pokaže li se da su informacije netočne ili da postoje nove informacije, članak ćemo nadopuniti i promijeniti. Ako imate informacije s kojima možemo nadopuniti ili ispraviti članak kontaktirajte nas na info@dubokavoda.com.
Ako vam se svidio članak, počastite autora pivom.
